Lička priča na likaclub.eu

Sigurna sam da nema čovjeka na području brinjskoga kraja (a i šire) koji nije čuo za „Juru Učitelja“. Generacije mojih roditelja s osmijehom i posebnom razdraganošću reagiraju na sam spomen njegova imena, stoga i ne čudi da ga s pravom zovu i „Legendarni Jura Učitelj“.

Kakav je život imao ovaj učitelj, kakve su ga tragedije nalazile na životnom putu, te tko mu je najveća podrška kroz cijeli život, ispričao mi je prije par dana kada sam ga posjetila u njegovu domu u kojem živi sa svojom životnom suputnicom gospođom Katom koju od milja zove „koka“.

Sa suzom u oku, što od tuge, što od sreće, što od raznih emocija, započeo je svoju životnu priču…

"Nikada nisam bio prkosan. Bio sam radišan, vrijedan… Sve što sam radio, želio sam da bude pošteno, ali žena i ja smo puno toga lošega u životu prošli. Život nas nije mazio, ali zato smo mi jedno drugo poštivali, skupa se borili, skupa sve nedaće rješavali, skupa se radovali, skupa tugovali…"

Djetinjstvo je proveo posvuda, od Zagreba, Rijeke, Like… Bilo je to vrijeme 2. svjetskog rata pa su mu tokom našeg razgovora mnogi događaji navirali u misli…

"Godine 1944. saveznici bombardiraju Zagreb, mi djeca smo se razbježali po ulici. Bila je neka patrola po cesti koja je uzimala djecu pa su tako i mene i jednu moju sestru otpeljali u Brezovicu. Tamo ima jedna crkva gdje nas je bilo smješteno oko 300 djece. Časne sestre su bile s nama i kad bi bilo bombardiranje, išli smo u sklonište u podrum. Kasnije su nas roditelji našli i tada smo otišli živjeti u Liku."

Nije mu bilo lako i zbog čestih selidbi, a posebno u periodu kada je dobio dječju paralizu nakon koje je štaka postala sastavni dio njegova života…

"Tada je to već bilo poslijeratno razdoblje. Baš smo se bili prilagodili na novi život i nove prilike, a onda je mene odjednom zaboljela glava i nakon par dana majka je primijetila da ja vučem jednu nogu za sobom. Uhvatila me temperatura, a nemaš auta, ničega, nego na konjima u Ogulin. Ja sam cijelim putem jaukao od bolova. Tada nije bilo ni penicilina protiv dječje paralize. Davali su mi neki lijek k`o bez veze, ali bar je temperatura pala. Od tada sam bio 5 godina u bolnici. Operiran sam na Šalati, pa na Goljak. Tada je počeo vladati i tifus. Svaki dan je bilo mrtvih. U bolnici smo svaki dan jeli samo tikve (buće)…"

Osnovnu školu je proveo uglavnom po bolnicama. No, taj mu period života budi i puno lijepih uspomena, a posebno vrijeme rehabilitacije u Kraljevici, gdje je i šah naučio igrati i od tada ga stalno igra. S njime je i na natjecanja išao i mnoge pehare, koji danas krase njegov dom, osvojio. Čak i danas u umirovljeničkim danima s njime „ubija“ slobodne dane (ili svira harmoniku).

Najinteresantniji mu je bio trenutak nakon završetka osnove škole, koju nije proveo samo po bolnicama. Naime, od 6. razreda bilo ga je također svuda, od Tominac Drage, Brinja, Ogulina do Rijeke gdje je dovršio osmogodišnju školu.

"Kada je došlo vrijeme upisa u srednju školu, htjeli su me dati za šustera, ali jedna moja sestra nije dala jer sam invalid. Govorila je kuda ću ja za šustera na koljenima klečati, a kako?! I onda me upišu u Gimnaziju koju sam bez imalo muke završio."

Od malena je gospodin Jure stekao radne navike, a posebno za ustajanje rano ujutro.

"Moj je otac bio takav da me učio da se rano ustajem pa makar sjedio ujutro na krevetu. Tada sam već bio fakin, izlazio u prela i znao se i zadržati navečer duže, ali ujutro se znalo kada je ustajanje i nije bilo pogovora."

Na pitanje kako je krenuo put u učiteljske vode, gospodin Jure govori:

"Nakon srednje škole, vidio sam da se traži učitelj. Napišem molbu. Tajnik općine tada je bio Mirko Sertić. Primili su me iako sam bio samo sa srednjom školom, ali tada nakon nekog vremena kažu mi da moram imati učiteljsku školu, a ja se u međuvremenu i oženio. „"

U vrijeme kada je krenuo u radne pobjede za učiteljskom katedrom, Jure i njegova supruga imali su privatno tragedije kakve, kako kažu, ne bi poželjeli ni najvećem neprijatelju…

"Imali smo tri sina, jedan za drugim su umirali oko treće godine života. Obilazili smo doktore, ali nije bilo pomoći. Tada nije bilo lijeka, danas bi sigurno drugačije bilo i s njima. Trudnoće uredne, djeca se rađala zdrava, a onda tragedije… Čuli smo da je jedan profesor u Otočcu imao isti slučaj kao i mi. Jedino nam kćer Đurđa ostala. Jednom prilikom dobili smo poziv iz Gornje Bistre, gdje je jedan od naših dječaka bio na liječenju, od jedne doktorice da dođemo nas dvoje i kćer na vađenje krvi za analizu ne bi li se ustanovilo što se događa. Nakon 10-tak dana dobili smo nalaze da žena boluje od toksoplazmoze. To je takva bolest da ni jedno dijete ne bi živo ostalo. Eto, jedino nam kćer ostala, a ona nikada nije bila bolesna."

S tugom na srcu, borbom privatno za život svoje djece i suočavanjem s njihovom smrću, Jure se morao nositi i s nepravdom u poslu…

"U to vrijeme ravnatelj škole u Stajnici bio je Vuksan Bogdan. Nije bio dobar, branio je djeci da idu u crkvu, naganjao ih po polju i rastjerivao što dalje od crkve… No, položio sam zakletvu u Brinju i tako je krenuo moj učiteljski put od škole u Lipicama gdje sam radio 2 godine pa na dalje…"

Kada god je pomislio da će se napokon smiriti što se posla tiče, stalno su dolazile nove „direktive“ za polaganje dodatnih ispita i dodatnih kvalifikacija uz prijetnje da će izgubiti posao učitelja.

"U Karlovcu sam pohađao učiteljsku grupu u kojoj sam polagao razliku između gimnazije i učiteljskog smjera, dobio sam zvanje učitelja. Bio sam sav sretan što napokon mogu raditi bez brige, ali nakon izvjesnog vremena dali su mi ultimatum da u roku 8 godina moram položiti državni ispit. I ništa, na preporuku prijatelja i kolege Make, koji mi je savjetovao da mi je najbolje da to riješim, ja odem u OŠ Nikolu Teslu na Sušaku u Rijeci (to je bila eksperimentalna škola). Državni ispit je tada trajao 6 dana. Nakon školske zadaće koju smo pisali 4 sata, izvlačili smo pitanja gdje ćemo držati predavanje i o čemu. Ja izvukao „Cvijet“ u 4. razredu osnovne škole. Održao sam taj sat bez problema, iako sam se bojao, tim više što sam invalid pa sam mislio da će mi se djeca u razredu rugati. Iza je sjedilo 5, 6 članova komisije. Kada je predavanje bilo održano išao sam od jednog do drugog profesora na usmeni (pedagogija, ustav…). I položim ja taj državni ispit!"

Razgovor s gospodinom Perkovićem bio je sve samo ne monoton i dosadan. Za svaki događaj, koliko god bio strašan i težak, on je ipak imao i poneku šaljivu anegdotu kojom bi cijelu ispričanu situaciju učinio komičnom.

Ono što je Juru posebno boljelo u njegovom učiteljskom radu je iznos plaće. Koliko god se trudio, koliko god se više školovao, polagao razne ispite ne bi li postigao višu stručnu spremu, plaća mu se nije pomicala s mjesta. O tome kakva je bila zastupljenost zaposlenika po nacionalnosti općenito po svim firmama pa i u školi da i ne pričamo. No, o tome bi se dala napisati zasebna priča na temelju svih činjenica koje je u toku razgovora iznosio gospodin Jure. Sam priznaje da mu to nikada nije smetalo tko je tko i uvijek su se svi dobro slagali, ali kada je počelo dolaziti do izražaja da su Hrvati ugnjetavani u vlastitoj državi, to ga je bolilo, kao i nepravda koju je osjećao na vlastitoj koži…

"Pravilnik o plaćanju je bio da je plaća ista ako si honorarac, nebitno koliko radnog staža imao, a kada si učitelj plaća je malo veća, ali kada sam ja došao do titule učitelja meni plaća uvijek ista. I nakon tog državnog ispita opet ista plaća. Kasnije opet direktiva da ne možeš predavati ako nisi nastavnik. Nije bilo druge nego upisati Učiteljsku akademiju da dođem do zvanja nastavnika. To sve na Učiteljskoj sam polagao 1967.godine, tada sam imao 26 godina. Kada sam to položio više nije bilo bitna ni stručna sprema ni staž nego radno mjesto. To je bila tada takva Šuvarova politika. Nije važno kako si došao do tog radnog mjesta, ali se to radno mjesto plaća toliko i toliko. Tako da neki moji kolege koji su sa mnom radili, a koji nisu imali kvalifikacije nastavnika, imali su istu plaću kao i ja."

Plaća se nije pomicala, ali se zato Jure sa svojom ženom selio i selio godinama po raznim lokacijama po Stajnici ne bi li mu bilo što lakše dolaziti na posao (ne zbog daljine nego zbog teškog hoda uslijed invaliditeta-paralizirane noge). Smirio se tek kad je kupio zemljište neposredno pokraj škole i na njemu sagradio kuću. Dugo je trajala gradnja, tim više što novaca nikada nije bilo dovoljno i uvijek je morao malo po malo posuđivati, a same radove od temelja do krova izvodio je najviše sam on i njegova žena. Ne žale ni zbog čega. U načinu njihova govora o cijelom njihovom životu i njihovim zajedničkim pothvatima, itekako se ogleda silna ljubav prije svega njih međusobno, a potom i prema radu i da nešto imaju i da nešto stvore.

Zahvaljujući upravo samostalnim radovima na gradnji svoje kuće, Juru su počeli zvati drugi seljani ne bi li im pomogao, što je on vidio kao priliku za dodatnu zaradu. No, nije ništa želio raditi na crno pa je tražio od općine dozvolu i predložio da će plaćati paušal ili što već treba samo da može legalno raditi.

"Radili smo oboje ko konji. Čak ni mješalicu nismo imali, morali smo je posuditi i čak za tu posudbu hrpu novaca morali dati. U međuvremenu se žena zaposlila u trgovini na kolišću u Stajnici. Imala je dobrog direktora. Plaćao je na temelju ugovora i unaprijed i tim smo novcem kupili betonske blokove za kuću, ali opet dalje za gradnju deke nismo imali pa opet u posuđivanje. Dio po dio radili sve sami. Uveo sam struju, vodu… I kad smo sve napravili, jedan seljanin me molio bili njemu isto tako napravio. Meni odmah proradila ideja pa popričao sa ženom bili se ja s tim u slobodno vrijeme bavio jer novaca nikad nije bilo dosta. I odem u općinu i pitam kako bi legalno radio nakon nastave da plaćam neki paušal općini da ne radim na crno. Oni se svi čudili kako ja tražim dozvolu za rad jer sam nastavnik, a invalid i bilo im je čudno kako bi ja još mogao dodatno raditi. I dobijem ja dozvolu… 62 vodovoda sam ja napravio po brinjskom kraju."

Vrijeme nakon Domovinskog rata bilo je prekretnica da prodaju tu kuću koju su teškom mukom stvorili, u kojoj su živjeli, a u kojoj je gospođa Kate godinama imala i privatno trgovinu mješovite robe. No, kako se da iščitati iz njihovih izjava, oni ne žale za tim materijalnim. Budući da su gradili i kuću u Dugom Selu, također sami i to vikendima kada bi bili slobodni od redovnog posla, nisu previše dvoumili oko prodaje ove kuće u Stajnici koja je zbog blizine škole bila na udaru agresorskim napadima. No, nostalgija ih je ipak natjerala da opet nakon nekoliko godina potraže neku novu kuću u ličkom kraju ne bi li imali gdje odlaziti i udahnuti svježeg zraka. Misao se realizirala kada su našli jednu staru kuću preko oglasnika, kuću koja čak nije bila niti zaključana, onda je lako zamisliti u kakvom je stanju bila. No, iz cijele priče, kad ste upoznali pobliže ove supružnike, zasigurno vam nije teško zamisliti kako su i tu kuću sami uredili, ali sada su već imali i pomoć unuka.

Godine i godine radnog staža u razredu, a najzad i na mjestu ravnatelja, ostavile su veliki i neizbrisiv trag na školstvo brinjskoga kraja, a posebno u svrhu njegova osuvremenjivanja. O tome svjedoče brojne literature, brojni kazivači, a u novije vrijeme i iskazi po forumima gdje god se spominje školstvo brinjskoga kraja.

Gospodin Jure u umirovljeničkim danima teška srca promatra zbivanja i u prosvjeti i općenito u državi. Vjerno prati putem malog ekrana i nerado priznaje da to što vidi ne sluti na dobro. Učenika je u školama sve manje u usporedbi kako je bilo kada je on počeo raditi, a ono što se prikazuje na malim ekranima nikako ne može dobro utjecati na vas mlade, a posebno na djecu, ističe gospodin Jure.

"Prije se poslije svake školske godine pisao izvještaj o broju djece, učitelja. Kada sam ja počeo raditi 1961.godine u Stajnici je bilo oko 245 učenika, a sada su samo 4 učenika. Imali smo i paralelke (5.a, 5.b…)”

Ono što mu je drago jest što vrlo često susreće svoje bivše učenike. Dolaze mu u posjete, zovu ga telefonski i rado s njime sjednu i pričaju o tim školskim danima. Razlog što ih većina živi u Zagrebu i njegovoj okolici je što su nakon osnovne škole otišli na daljnje obrazovanje u smjeru Zagreba gdje su nakon školovanja i ostali.

Učitelj poput Jure, za pretpostaviti je, nije imao problema s disciplinom u razredu. I sam kaže da je bilo “življih” učenika, ali nikada većih problema, s kakvima se učitelji danas susreću (barem koliko gleda na TV-u), nije imao… Iako i sam priznaje da nisu ni svi učitelji isti. I kada bi se njega pitalo, prolazile bi se strože kontrole i pisali testovi prilikom zapošljavanja u školi jer ne može ni učitelj biti bilo tko.

"Nikada nisam imao problema u školi s disciplinom ni s jednim đakom. Da sam ja ministar prosvjete uveo bih da svaki učitelj prilikom zapošljavanja mora donijeti potvrdu psihijatra da je sposoban za taj posao. Učitelj mora biti primjer djeci!"

No, ne govori Jure samo o učiteljima kao uzorima, nego i o, ranije već spomenuto, sadržajima na TV-u koji obiluju najviše agresijom, nasiljem…

"Gledam i ove saborske zastupnike, kako se mogu tako izražavati na televiziji?! Nitko prema nikome nema poštovanja, mlađi se starijima obraćaju s “Ti”. Sabor bi trebao biti, po meni, svetinja, isto kao učitelj u razredu. Takvim pojedincima nije mjesto u saboru. I što je najgore, bitno je u kojoj si stranci, jer po tom sistemu možeš potpuno nepismen ući u sabor, biti saborski zastupnik i davati određeni obrazac ponašanja koji se prikazuje po medijima."

Ovaj, itekako životno i iskustveno isklesan čovjek, ističe:

"Puno toga ovisi ponajprije i o roditeljima. Ako oni daju loš primjer i sama djeca će se tako ponašati! Sve ovo loše što se danas događa, sve je to refleksija okoline, a ponajprije one najuže i najbliže okoline. Negativno i pozitivno, sve! Kao roditelj moraš biti uzor, kao učitelj, kao radnik… ako želiš djelovati na okolinu, pogotovo na mlade!"

Gospodin Jure bio je učitelj brojnih generacijama podkapelskog kraja. Generacije su to na koje se on sam ponosi i generacije ljudi koje, kada god ikoga od njih sretnem, s ponosnom govore o svom Juri Učitelju.

Za kraj vam stavljam kratki video u kojem ćete vidjeti gospodina Juru, vidjeti njegov smisao za humor, ali i shvatiti povezanost njega i njegove supruge. Kako se njih dvoje nadopunjavaju u ovoj kratkoj snimci, tako se nadopunjavaju kroz cijeli život. Upravo zato nije niti čudno što gospodin Jure kaže da mu invaliditet nikada nije bio kočnica kad mu je njegova “koka” bila, ne samo zamjena za nogu zbog koje je invalid, nego i puno više od toga.

KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ SNIMKU

VIDEO U KOJEM GOVORE KAKO SU REAGIRALI KADA SU UGLEDALI STARU SNIMKU POGLEDAJTE KLIKOM NA LINK: PRIČA O MEDVIDIĆU

 

:

Izvor: jutarnji.hr

LEGENDA O ZABORAVLJENOM LIČKOM HERKULU Djeca iz ličkoga kraja ne žele postati superheroji, nego snažni kao on: 'Naš did Jure dizao je motocikle, trupce, traktore i ljude, a jednom je podigao konja s jahačem'

Neki misle da je did Jure imao dva srca, jedno koje mu je davalo snagu, a u drugom je čuvao svoje poštenje.

Ali, nemoguće da je bilo tako, pa bio je jak za petoricu, a dobrote u ovoga Ličanina kao u Ljubana, Drage i svih njihovih zadrugara iz Velikog Sela Mate Lovraka - zajedno.
Mogao je dići u zrak vola od 600 kila, kada bi konji ušli u glib s kolima natovarenim balvanima, sam bi izvukao zaglavljeno kolo, remenje na aranu koji je pokretao vršilicu za žito, mogao je zaustaviti vlastitim rukama, a jednom je u vojsci u zrak digao konja, zajedno s kapetanom koji ga je jahao.

Čovjek medvjed

Podsjećaju ove priče na legendu o najjačem čovjeku na svijetu, Ličkom Samsonu, Čovjeku medvjedu i Herkulu zlatna srca, kako su sve zvali Marijana Matijevića, međutim, za razliku od snagatora koji je obišao svijet, skromni Jure Rajković nikada nije napustio svoju Plašćicu kraj Brinja, u kojoj se rodio 1928. godine i umro 1997. Matijevićeva snaga je opisana i opjevana u mnogim zapisima, no Juru opisuju brojni živući svjedoci čitavog brinjskog kraja i dobrog dijela Like. Njegovo ime izaziva veliko poštovanje kod svakog muškarca koji je ikada kročio na tlo između Male kapele i Velebita, tamo gdje dječica kad odrastu, i danas ne žele postati superheroji iz popularnih videoigrica već žele biti - snažni kao did Jure Rajković.
Ipak, nije ovo novinarska ekskluziva, Nedjeljni su druge novine koje pišu o ponosnom Ličaninu. Otkrila ga je Arena još davne 1961. godine. Novinar T. Šimunović opisuje ga kao najjačeg čovjeka u Lici i najboljeg harmonikaša u brinjskom kraju. Kada mu je banuo u dvorište, cijepao je ogromnu omoriku.
- Pročula ti se snaga, Jure - kazao mu je novinar.

- Što želite vidjeti - pitao ga Jure sa smiješkom, znajući da je novinar iz Zagreba do Like potegnuo po dokaze.
Sam je otišao do motocikla NSU od 125 kubika, teškog oko 100 kilograma, kojim ga je dovezao Brinjanin Vlado Draženović i bez ijednog grča na licu ga vinuo u zrak.
- Ovako bi prošao i fićo, da ste njime došli - rekao im je Jure smiješeći se.

Visoka životinja

Onda je iz staje izveo konja od 600 kg, pa ga uhvatio za prednje noge i podigao. Životinja je bila visoka, previsoka da bi mogao zaći ispod i dići je na leđima. Naišla su mu dva sina iz škole, Jure i Nikola, pa je i njih, svakoga u jednoj ruci digao bez problema, isto je napravio s Vladom i jednim seoskim dečkom iako su obojica zajedno teška oko 170 kg, procijenio je novinar. Zapisao je još jednu zanimljivost - s Jurom se svi rukuju tako da ga se uhvati za lakat, jer, nesvjestan svoje snage, nenamjerno bi mogao uzrokovati probleme na šakama onoga koji mu pruži ruku.
Sin Jure danas živi u Velikoj Gorici, ima sinove Željka i Damira, Željko ima Juru i kćer Lorenu, a Damir Petra i kćer Adrijanu. Ima u njima snage dida Jure, shvatili smo to čim smo ih upoznali, ali ima u njima svima i didove skromnosti, pa ih nije bilo lako nagovoriti na razgovor. Ne treba njima promocija, ali opet, did Jure je zaslužio da priča o njemu ostane zapisana, u tome smo se složili. A onda, tko o njemu više zna nego vlastita mu obitelj.
Sin mu Jure danas ima 70, umirovljenik je i vrlo miran čovjek. Unuci nam otkrivaju nešto čime se ne hvali - svaki dan odvozi 30 km biciklom do Zagreba i natrag. Nedavno se u kućnoj teretani, gledajući trening unuka Jure, i sam uhvatio sprave i bez problema opalio 15 zgibova od poda do stropa, a nije se ni uspuhao, dok ga je mladić gledao u čudu.

I Jurin djed, a otac snažnog Jure o kojem pričamo, također je bio Jure i također je bio snažan. Otišao je na rad Ameriku i zaradio veliki novac. Radio je na željeznici, a noseći teške šine, sam je mijenjao nekoliko radnika. Donio je toliko novca da je sagradio kuću, pilanu, gostionicu, trgovinu i kovačnicu. Priča nam Velikogoričanin o svojemu ocu, o anegdotama koje se Likom već prenose s koljena na koljeno.
- Evo nečega čega se sjećam, jer sam to gledao, a mogao sam imati oko deset godina. Vozio je trupce konjima iz šume na pilanu, tri ogromna trupca su bila na željeznim kolima, na uskom putu se jedva uspio mimoići sa šumarskim kamionom. Skrenuo je previše desno i oba stražnja kotača su propala u blato, skroz do osovine. Kamion je otišao, a konji više nisu mogli povući, iako su kopitima doslovno iskrili po putu. On mi kaže, uzmi uzde i kad ja kažem, potjeraj ih. On je otišao iza i rukama podigao kompletna kola s tri trupca. To je bilo čudo. Ja sam krenuo s konjima i tako smo izašli - priča nam sin Jure.

Testiranje snage

No, to priči nije kraj. Stigli su tako pred mjesnu gostionicu u Brinje. Znali su svi koliko je Jure jak, ali nikad im dosta testiranja njegove snage, pa su mu rekli da je izmislio netom opisani događaj. Htjeli su da dokaže što se pričalo, da istovari sva tri balvana, pa ih sam opet utovari.
- Kaže on, može, al nema džabe, po demižon vina. Otpustio je lance i pali su trupci na tlo, uzeo ih je jednog po jednog, pa prvo jedan pa drugi kraj i pospremio u kola, kako prva dva, tako i trećega, koji je stavio na vrh i povezao ih. Jedan trupac je mogao imati više od 500 kila sigurno. Sjećam se kao da ga sada gledam - priča nam Jure.
Nikada Jure nije digao ruku ni na koga, sačuvaj Bože. Bio je toliko dobrodušan da ga je rasplakala i najmanja nepravda, nije mogao vidjeti da dijete plače, a da i on sam ne pusti suzu. Za nemoćne, gladne i sirotinju dao bi sve. No, jednom je organizirao seosku zabavu. Nijedne u to vrijeme nije bilo, a da ne izbije tučnjava među suparnicima iz konkurentskih sela oko djevojaka, vina, bilo čega.

A Jure to nije nikako volio, pa je zato molio neka ovoga puta ne bude tučnjave. Međutim, očekivano, nisu ga poslušali, ali su isto tako odmah i požalili. - Potukla su se četvorica na bini, prvo ih je smirio, ali je za pet minuta počelo opet. Kad je uletio među njih, jednoga je bacio kroz prozor, a s drugim je probio zatvorena vrata, pa su ostala dvojica pobjegla - priča nam Jure.
Mladim vojnicima nikada dosta dokazivanja, a poštovanje kolega obično se mora zaslužiti. Način na koji je Jure zaslužio svoje je također jedno od nevjerojatnijih.
- Bio je s jednim potporučnikom, koji mu je bio nadređeni, a inače je potkivao konje. I pita ga, može li, kad dođe kapetan, dići njegova konja. Došao kapetan, a otac je došao do konja, potapšao ga, umirio, zakoračio pod njega, i digao i konja i kapetana u zrak. Kapetan ostao u šoku, pa povikao: Spuštaj dolje. Uto je došao natporučnik pa kaže: Druže kapetane, htjeli smo vam samo pokazati koliko je snažan naš vojnik Jure Rajković. Potporučniče, za njega od sutra dupla porcija hrane, zapravo ne dupla, nego - koliko može, odbrusio je kapetan - priča nam njegov sin Jure.
Bilo je događaja još, onaj koji su mu prepričali iz očevih vojničkih dana je i kada je spojio rukama cijevi dva puškomitraljeza “šarca” na način da je sa svakom rukom uhvatio za vrh cijevi po jednoga i tako ih podigao horizontalno u zrak.
Nije Jure bio div od čovjeka, naoko prosječne građe, visine od oko 180 i kojeg centimetra više i normalne težine, ali sav u mišićima, bez grama sala. I svako malo su mu testirali snagu. Zato je jednom legao na leđa, raširivši ruke i noge. Došla su četvorica, dvojica su mu držala po ruku, a dvojica po jednu nogu. On se nekako trebao osloboditi. Ovu dvojicu je na rukama kao dvije boce digao u zrak, a drugu dvojicu je nogama odbacio deset metara.
Ima i ona priča o tadašnjim milicajcima Iliji i Mati, koji su došli u Jurino dvorište službenim Fiatom 1300, u to vrijeme popularnim “tristaćem”. Otišli su nešto obaviti u susjedstvo, a kada su se vratili, automobil im je bio okrenut prednjim dijelom prema izlazu, iako ga oni nisu okretali, a ostavili su ga zaključanog. Dok su u čudu promatrali što se tu dogodilo, javio im se Jure i rekao im da ga je on okrenuo da im olakša.

Ima stotinu sličnih priča, a govore ih Ličani koji su se sami o njima osvjedočili, od onih koji su ga gledali kako na sajmu jednom ruku nosi tele teško 100 kilograma, do onih koji su vidjeli kako sam diže balvane od nekoliko stotina kilograma na pilani, te onih koji su svjedočili kako sam rukama zaustavlja “arana” štiteći dlanove samo s dvije stare kute. Njegova snaga, na kraju ga je koštala života.

Problemi sa srcem

- Imao je problema sa srcem, bio je na operaciji i liječnici su mu propisali strogo mirovanje. Nije više smio dizati teške predmete. No, čim se malo oporavio, opet je došao na svoju pilanu. Kao nekad, uzeo je sirovu i pretešku ‘fosnu’ i sam je bacio preko treće hrpe. Tada je klonuo, došao je do daha, skupio snage toliko da uđe u kuću, sjeo na krevet i izdahnuo - priča nam njegov sin Jure.
Željko Rajković (45) je Jurin sin, odnosno unuk snažnog Jure. Čitav život se bavio borilačkim sportovima, devedesetih je bio jedan od sparing-partnera Branku Cikatiću i bio je u uskom krugu ljudi koji su trenirali s danas pokojnim Jurom Divićem, “Imotskim jaguarom”. Kad je umro did Jure, došlo ga je ispratiti ljudi sa svih strana svijeta, kolona u kojoj su koračali za lijesom ove ličke ljudine, kaže nam Željko, bila je dugačka tri kilometra.

 

KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ CIJELI ALBUM

 KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ CIJELI ALBUM (izvor vila-velebita.hr)

KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ SNIMKE

"Grobovi vojnika raznih zaraćenih strana iz 1. svjetskog rata dobro su održavani tijekom godina, no kako je Hrvatska bila na gubitničkoj strani, a jugoslavenska država nije držala do žrtava onih koji su poginuli boreći se za propalo carstvo, hrvatski grobovi ostali su neobilježeni ili zapušteni. Stogodišnjica završetka velikog rata suočila nas je s tim naslijeđem…"

Emisiju možete pogledati na: VIDEOTEKA HRT  ili klikom na sliku (Napomena: otvorit će vam se  prozor za logiranje koje možete učiniti putem Google ili Facebook računa, potom u tražilicu upišete naziv emisije koji piše u naslovu ovog članka).

Ovaj je prilog posvećen stotoj obljetnici Prvoga svjetskog rata i pripadnicima ličke 79. pješačke pukovnije zajedničke vojske iz Otočca (K.u.K. Otočaner Infaterieregiment Graf Jellačić Nr. 79.), poznatije kao "Jelačićevci" i 26. domobranske pješačke pukovnije iz Karlovca iz 42. domobranske pješačke divizije u čijem je sastavu bila bojna Ličana iz Gospića.1 U njemu je opisano njihovo sudjelovanje u zadnjoj godini rata.
Na temelju raspoložive stručne literature i izvorne arhivske građe iz fundusa Austrijskoga državnog arhiva - Österreichisches Staatsarchiv (ÖeStA) – Kriegsarchiv (KA) i Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu (HDA), prvenstveno iz sačuvane operativne dokumentacije, izvještaja o bitkama, listama gubitaka, matičnih knjiga umrlih i ostale dostupne dokumentacije, autor obrađuje tijek bitaka tijekom 1918. godine. Vojna terminologija prilagođena je sadašnjoj službenoj hrvatskoj terminologiji, a ondje gdje to nije bilo moguće navedeni su usporedno hrvatski i austrougarski pojmovi, osobito za vojne činove i formacije.

Cijeli tekst pročitajte na: Ličke pješačke postrojbe austrougarske vojske u borbama tijekom 1918. godine. 

Jedna lijepa lička priča prigodna za veljaču, mjesec ljubavi. Valentinovo ne spominjem jer ovaj bračni par za taj dan nije ni niti znao do prije par godina, a doživjeli su ravnih 50 godina skupa u braku.

"Nije bilo bajno, da se razumimo, ali u dogovoru i razgovoru savladali smo sve pa i 50 godina braka", započinju svoju priču Anica i Mike.

Kad sam ih upitala svađaju li se, oni sa smiješkom odgovaraju:

"Ma ni govora! Nikad se nismo svađali niti se svađamo… sve dok se ne probudimo i dok ne idemo leć!"

U šaljivom tonu tvrde…

"Naravno da lažu oni koji kažu da se nikada ne svađaju. Kako se ne bi posvadili? Je ma smo se i danas devet puti porječkali."

Ono što me najviše zanimalo to je bio njihov početak, kako je to u njihovo vrijeme bilo…

"Ja sam imala 16 godin kad smo se upoznali. Misliš da je to bilo ko danas da se zabavlja po nekoliko godin pa se onda ženi, a jok! Mi smo u roku od 3 tjedna i prohodali i zaruke obavili i krunicu i venčali se. Nis ja ni godine imala za udaju pa sam ih morala „kupovat“ i na liječnički pregled sam morala ić da doktor da potvrdu da sam sposobna za udaju."

Zbližili su se u vrijeme kada je Mike bio u vojsci odnosno kada je došao kući na odsustvo.

"Sastali smo se u jesen u krugu prijatelja kadi je bila udana moja sestra", kaže Anica.

Vjenčali su se 5. siječnja 1969.godine.

"To je bila nedilja, ni to bilo ko danas da je subotom svadba ili po novom i petkom. Zimska doba je to bilo pa niko ni maril ča je nedilja jer drugi dan ni bilo previše posla. Ni bila velika svadba… Tad još ni struje nije bilo. Baš te godine, ali u jesen, je došla."

U to njihovo vrijeme kada su se vjenčali, život u obitelji, i konkretno kod njih, kada je došla mlada snaha izgledao je ovako

"U kući su bili mama, tata, brat i nas dvoje. Sićam se tog prvog jutra, ko da je bilo jučer. Ujutro sam se digla prije od svih, tako su mi rekli da se moram dignut prije starih gospodara naložit šporet i ić u štalu pomust krave. Ja sam tako napravila, kako su me kod moje kuće učili da tako mlada snaja mora postupit. Moj svekar kad se digal, kad me vidil da ložim šporet rekal mi je da ja ni slučajno ne ložim ujutro nego da idem leć u krevet. Imala sam sriće sa ti starci, inače bi se mladu odma „ispapričalo“ da gre tamo od kud je i došla", izgovara kroz šalu Anica

Žensku djecu se tako i odgajalo i kad bi došla u muževu kuću znala je što je čeka.

"Mike je godinu nakon vjenčanja otišao u Njemačku raditi. Počeo je tamo raditi i prije, odmah nakon vojske, ali tu godinu kada su se vjenčali ostao je kod kuće. Kući je dolazio dva puta godišnje kući i to uglavnom na tri tjedna. Dolazio bi za Božić i za Petrovu u košnju. Sve te godine Anica je držala ne tri nego četiri kuta kuće i to ne samo one u ličkom selu nego ubrzo i u Zagrebu…"

Dana 28. kolovoza 1986. doselili su u Zagreb najviše zbog djece (zbog škole).

"To je bila subota, on je u nedilju išal za Njemačku, a dica u pondiljak u školu, kaže Anica. Tada smo se baš preselili vamo. Zemljište smo kupili ’80 i odonda do useljenja malo po malo delali i gradili i to sami. Najprije poljski zahod, pa baraku i onda dalje kuću. Od temelja do krova. Zato mišalicu ne mogu smislit kad je samo čujem da negdi dela, a kamo li da je vidim negdi u susjedstvu. Milijardu sam ih okrenula dok se kuća uzidala…"

Kada smo krenuli u priču o selidbi u Zagreb, Anica se ustala i krenula u sobu. Ubrzo se vratila s vidno starom, žutom bilježnicom koju mi je nesebično pokazala i dala da je prelistam. Bili su to zapisi datuma kada su kupili zemljište, što su koliko platili, kada su koji dio kuće i dvorišnih zgrada napravili… U svakom slučaju bilježnica koja će zasigurno pronaći svoje mjesto u obiteljskoj škrinjici za potomke.

Cijelo vrijeme dok su u Zagrebu gradili kuću istovremeno su održavali i sve u rodnoj kući i pomagali roditeljima oko poljoprivrede, održavanja kuće i svega.

To što su nekad činili za volju starim roditeljima i danas skupa nastavljaju sebi za volju. U šali kažu…

"Još smo mi relativno mladi i u snazi pa zač bi se zabili u četiri zida i kukali samo."

Ističu kako bi danas mladim parovima moglo biti i puno lakše nego njima nekada. Danas i žene uglavnom rade, imaju svoju plaću i to bi trebalo još pomoć da obitelj još bolje funkcionira, ali nažalost svjedoci smo kako baš ta neovisnost pridonosi tome da nitko neće nikoga trpjeti.

Iz priče Anice i Mike zaključujem, a oni i sami to na kraju razgovora potvrđuju:

"Za dugovječan brak mora biti prije svega dogovora, razgovora i zajedništva, a toga može i mora biti ako ima dovoljno ljubavi!"

preuzeto: brinje.hr

Ministar državne imovine Goran Marić u srijedu, 6. veljače 2019. godine, posjetio je Općinu Brinje gdje je s načelnikom Zlatkom Fumićem potpisao Ugovor o darovanju zemljišta vrijednog 20,5 milijuna kuna, za izgradnju poduzetničke zone „Maljen“. Potpisivanju ugovora, nazočio je i saborski zastupnik Marijan Kustić.

„Danas je važan dan za našu općinu. Hvala Ministarstvu državne imovine, ministru Mariću i Vladi Republike Hrvatske što su omogućili i darovali zemljište za izgradnju buduće poduzetničke zone „Maljen“. Prednosti zone ukupne površine 282 872 četvorna metra su: dobra prometna povezanost s ostatkom Hrvatske, realizacija većih investicija, razvijanje brojnih gospodarskih djelatnosti u zoni koja je smještena na jednoj parceli“, rekao je načelnik Fumić.

U prigodi potpisivanja ugovora ministar Marić je rekao: „Današnjim događajem potpisivanja ugovora o darovanju u općini Brinje, mijenjamo gospodarsku, ali i ukupnu stvarnost Brinja. Ovim će ugovorom oživjeti imovina koja je bila mrtva, a s njom će auto-cesta koja je prošla brinjskim krajem postati auto-cesta života. Nakon specifične potpore hrvatske Vlade i odluke o darovanju Ministarstva državne imovine, na redu su potezi Općine Brinje da bi nova zona „Maljen“ postala impuls oživljavanja lokalnog, ali i cjelokupnog županijskog gospodarstva“.