Prije 24 godine moj se otac preselio tamo negdje gore...

Blogosfera, 03.08.2019.

Mi smo ponosna djeca svojih roditelja. Najčešće uspješna. Ponosna na svoje obitelji, a tlo po kojem koračamo uvijek uzimamo s rezervom. Problem je jer smo sve one zebre prošli samo s majčinim stiskom ruke i pogledom u nebo. Rekli su nam da tamo stanuju naši očevi.
Espresso. Najbolji način za započeti današnji dan. Njegov gorak okus možda najbolje opisuje sve ono što ću pokušati reći. Gorak okus koji me tjera kroz dan. Danas je 4.8., ne baš najdraži datum u mojem životu, ali isto tako onaj na čiji pogled, preponosan da stanem, želim ići naprijed. Nije to toliko zbog samog datuma, koliko zbog osobe. Ja sam Ivan Tominac i dijete sam poginulog branitelja. Moj Zlatko je među oblake otišao netom nakon što sam se ja rodio, a iako zlatnog imena, nama je ostavio srčane duplje pune olova, prašine i hrđe, a puno bižuterije se našlo u našoj blizini. To su bili svi oni ljudi koji su uvijek prividno i nikada stvarno bili tu za tebe. Oni ljudi koji su te držali za ruku, a istovremeno podmetali nogu. Lažni ljudi u stvarnim životima. Oni ljudi koji ne shvaćaju da nikakav državni novac koji ti sjedne na račun svakog 1. u mjesecu ne može zamijeniti život.
Najviše zbog njih se svake godine isponova obraćam na ovaj način. Želim pokazati da nam ide i da nas nisu uspjeli preplašiti. Dapače, mi smo preplašili njih. Ne pišem ovo jer tražim sažaljenje. Sažaljenje me ljuti. Ja nisam ovo što jesam zato što nešto nisam imao, već zbog onoga što jesam (imao). Volju, želju i motivaciju koju sam pronalazio nedostatkom ne dajući mu da me definira. Moj otac, siguran sam, ne bi htio vidjeti me tužnim. Mnoge stvari odavno su mi jasne, moga oca nema. Iako mi je trebalo čak 15-ak prvih godina mog života kako bih shvatio da je to zbilja tako, danas znam da je moj otac dao život za mene. Za nas. Za vas gospodo kojima je najveći gušt jutrom ustati iz kreveta i potražiti komšiju kako biste nastavili raspravu o ustašama i partizanima. Moj otac nije zato otišao u rat. Htio je dobro svima, a njegov život dat je za mene, jednako koliko i za vas. Ja plaćam isti porez i vjerujte mi, ne uživam nikakve benefite i ne, ne zapošljavam se na ime svoga oca. Ja sam od oca preuzeo samo ono što je nosio za života-žrtvu, želju i prkos. Sve ono što je on na današnji dan 1995. ponio sa sobom na bojišnicu. Znam da je tada šaptao moje ime, a kažu mi da to danas ne bi bio samo šapat. Kažu mi da bi urlikao od ponosa, a vjerojatno se i smijao mojim žutim tenisica. Njegov đir više je bila vojnička odora. Samo, ja nikada nisam trebao urlik. Trebao sam zagrljaj, ne od bilo kojeg muškarca na ovome svijetu, trebao sam zagrljaj od oca. Rekli su mi da nitko ne grli kao otac. Ne sjećam se zagrljaja, a otet mi je iz ruke čovjeka na najsebičniji mogući način. Za mene su to samo jutri zemlje uprljani krvlju moga Zlatka. I ne volim kada mi na nos trljate Hrvatsku kao ono za što se moj otac borio, jer baš takva kakvu mi ju uvaljujete i nije vam baš neka. Vjerujte mi, ne možete voljeti, a ni prezirati Hrvatsku više od mene. Za razliku od vas koji možete poći na obiteljska putovanja, ja se ocu moram vratiti u Hrvatsku. On je za mene nepovratnom investicijom platio ovo tlo, pločnike, polja, šume...Za mene oluja jest grč i gubitak pomiješan s gorkim ponosom. Ne mogu biti herojski ponosan na sustav koji mi je prouzročio odrastanje bez oca, njegova zagrljaja i povika onda kada je bilo potrebno. Ipak, spremno ću se pokloniti svima zbog kojih se danas mogu, na slavu ili ne, nacionalno odrediti. Ali baš kao što se on borio za budućnost, ja živim u njoj. Od savjeta najviše volim svoje, inat mi jest vodilja, a kada su u pitanju moja obitelj i prijatelji prihvaćam sve rizike. Po tome sam najsličniji ocu. Ne volim te poglede u prošlost. Ja živim sada, sada su mi 24 i isto toliko ne znam za oca, ali ono što je čudno, živim s njegovom pričom. Moj otac je dio mog identiteta. Hrvatska isto. Svi ljudi koji misle da znaju kako živim, ne znaju. Znate, mi djeca poginulih branitelja ne plačemo svaki dan i ne klanjamo se svakome tko nas dođe štipnuti za obraze. Mi smo ponosna djeca svojih roditelja. Najčešće uspješna. Ponosna na svoje obitelji, a tlo po kojem koračamo uvijek uzimamo s rezervom. Problem je jer smo sve one zebre prošli samo s majčinim stiskom ruke i pogledom u nebo. Rekli su nam da tamo stanuju naši očevi. I znaš ti, vidimo se u snovima, tamo mi te nikada neće moći oduzeti.

Obilježena 210. obljetnica “Rata iz 1809.godine” u Malborghettu – Ogulinski graničari pod zapovjedništvom Milete pl. Vučetića od Brinja s pravom se smatraju austrijskim Leonidom

Izvor: nacionalno.hr


Predstavnici HVIDR-e NZI-NZZ i Udruge Reda Hrvatske Krune zajedno sa predstavnicima veteranskih i povijesnih udruga Austrije,Italije i Slovenije,obilježili su 210. obljetnicu “Rata iz 1809. godine”, vođenog između austrijske i francuske vojske. Za hrvatsku vojnu povijest važne su bitke za Malborghett i Predil, naselja na tromeđi Austrije, Slovenije i Italije i borbe protiv generala Augustea Frédérica Marmonta u tijeku njegova pohoda iz Dalmacije kroz Liku prema Beču. U tom je ratu Lika pretrpjela iznimno velike ljudske gubitke i teška stradanja od upada Turaka u pograničnom pojasu s Bosnom, kao i na smjeru povlačenja Marmontove vojske prema Beču.

U uvodu je potrebno dati prikaz društveno-političkih odnosa koji su u to vrijeme vladali u Europi. “Napoleonovi ratovi” obuhvaćaju vojne aktivnosti koje je vodila Francuska od prekida Amienskog mira 1803. pa do sloma 1815. godine. U želji da se obrane od Napoleona europske zemlje, predvođene habsburškim carstvom, stvorile su Petu protunapoleonsku koaliciju i pokrenule novi rat 1809. godine. Sami rat iz 1809. godine bio je vrlo složen i vodio se na većem dijelu Europe.,a bojišnica se protezala od Španjolske i Italije na jugu do Poljske i Njemačke na sjeveru. Pod zapovjedništvom nadvojvode Karla, jedna armija prelazi 10. travnja 1809. rijeku Inn i upada u Bavarsku. Armija nadvojvode Johanna (Innerösterreichischen Armee) upada iz Klagenfurta (Koruška) i Ljubljane u sjevernu Italiju, tada pod francuskom upravom. U sastavu ovih snaga značajno su zastupljeni hrvatski vojnici, osobito krajiške graničarske pukovnije. Treba napomenuti da su na području sadašnje Like i dijela Korduna djelovale četiri nacionalne graničarske pješačke pukovnije: Lička (prva), Otočka (druga), Ogulinska (treća) i Slunjska (četvrta).

U ovom prilogu obraditi ćemo samo dvije bitke, težišno pratimo ratni put glavnih protagonista iz Ogulinske treće nacionalne graničarske regimente i Slunjske četvrte nacionalne graničarske regimente, čije su dvije bojne iz svake regimente u početku napadnih aktivnosti bile u sastavu 1. divizije/9. korpusa, skupine generala Kálnássy von Kálnása.Budući da je Prusija u ovom ratu ostala neutralna, Napoleon se mogao spremiti na odlučujuću bitku koju je zasnivao na strateškom iznenađenju. Protivno mišljenju većine svojih generala, odlučio je glavninu snaga usmjeriti isključivo prema Beču, te je pozvao svoje vojskovođe iz Italije i Dalmacije da krenu prema toj bojišnici. Doslovce je zanemario eventualno negativne posljedice poraza u ratnim operacijama u Italiji, Tirolu, Varšavskom vojvodstvu i u Dalmaciji. Vojnička logika i vrhunsko vojno umijeće nalagala mu je da sve karte baci na jednu točku: bitku kod Vagrama blizu Beča, koja je trebala odlučiti o sudbini rata. Vrlo rizična odluka, ali uz dosta ratne sreće u konačnici se pokazala ispravnom. Iz Francuske je žurno prebacio 36.000 ljudi. S tim snagama prelazi Dunav 4. srpnja, a 6. srpnja pobjeđuje nadvojvodu Karla u krvavoj bitci kod Vagrama. U ovoj će bitci sudjelovati ukupno oko 330.000 vojnika obje strane, a poginut će ih oko 51.000. Nakon teških borbi kod Znojma 11. srpnja, nadvojvoda Karlo je prisiljen zatražiti primirje koje je potpisano 12. srpnja. Nakon habsburških poraza potpisan je 14. listopada 1809. mir u Schönbrunnu.

U ožujku je 1809 Ogulinska regimenta s dvije bojne pod zapovjedništvom brigadira Čivića krenula u Italiju, a treća pričuvna bojna pod bojnikom Šljivarićem (Slivarić) krenula je u sklopu tzv. “Opservacijskog korpusa” zajedno s glavninom ličkih snaga drugoga poziva prema Dalmaciji protiv Marmontovih snaga. Zadaća “Opservacijskog korpusa” bila je zaštita lijevog krila nadvojvode Johanna od Marmontovih snaga. Kao prethodnica glavnih napadnih snaga Čivićevi “Ogulinci” imaju nekoliko žestokih sukoba tijekom prodora prema Veroni, osobito kod Pordedonea i Sacilea (16. travnja) gdje su zarobili mnogo protivničkih vojnika. Nakon neuspjeha nadvojvode Karla u Bavarskoj i odluke o povlačenju nadvojvode Johanna iz Italije, “Ogulinci” su sada u zaštitnici snaga u povlačenju, dakle, opet u intenzivnim borbama.

Jedna od najznačajnijih epizoda naslovljenoga rata je obrana klanca Malborghetta (tal.: Malborghetto, slov.: Naborjet) u svibnju 1809., koji će zbog iskazanog herojstva branitelja u službenim austrijskim izvještajima i literaturi dobiti naziv “Austrijski Termopili”. Ta je obrana označena kao jedna od najvećih herojstava u austrijskoj vojnoj povijesti, a njezini sudionici Ogulinski graničari pod zapovjedništvom Milete pl. Vuchetich-a (Vučetića) od Brinja, s pravom se smatraju austrijskim Leonidom, jer su tri dana štitili svoje snage u povlačenju protiv glavnine francuske Južne armije.Nakon što je nadvojvoda Karlo 22. travnja pretrpio teški poraz u Bavarskoj, morao se žurno povući s glavninom svojih snaga iz sjeverne Italije prema Beču. U tijeku povlačenja nadvojvode Johanna vode se žestoke borbe. Od rijeka Piave i Tagliamenta povlači se nadvojvoda prema gradiću Tarvisu, gdje su 13. svibnja stigle njegove iscrpljene snage. Tu je planirao zaustaviti nadiruće Francuze od ulaska u operativan prostor pokrajine Koruške, ali bez uspjeha. Glavni smjer povlačenja išao je dolinom rijeke Felle kroz selo Malborghetto i dolinom rijeke Soče preko prijevoja Predila u Julijskim alpama.

U zoru 14. svibnja u utvrdu Malborghetto ulazi 2. odjel 3. ogulinske krajiške regimente, što ga je za obranu odredio podmaršal grof Albert Gyulai. Odjel se sastoji od Jezeranske kumpanije (satnije) čije je zapovjednik satnik Mileta pl. Vučetić i Modruške s ukupno 344 branitelja. Tijekom 15. svibnja prodrla je dosta jaka prethodnica francuske armije prema Malborgettu. Zbog toga posada utvrde prekida poslove na utvrđivanju i sprema se za obranu. Dolazi do prvih sukoba u kojima je zaustavljeno francusko napredovanje. Sutradan francuski general Grenier šalje svoje izaslanike koji pozivaju posadu na predaju, ali im je zapovjednik obrane negativno odgovorio. Francuzi pokušavaju novi proboj, ali su dočekani djelotvornom vatrom. Osvanuo je 17. svibanj. Još uvijek budni ali iscrpljeni branitelji su se spremali na završne borbe i sigurnu smrt. Po izjavama svjedoka, zapovjednik obrane održao je posljednji govor na hrvatskom jeziku, kojim je ohrabrio svoje vojnike, spremne u izvršavanju povjerenih im zadataka. To je bio uvod u odlučujuću bitku – francuske kolone sa svih strana kreću na utvrdu. Oko jedan sat poslijepodne probijen je dio utvrđenih palisada u donjem dijelu utvrde, što je omogućilo Francuzima povoljniji položaj za nastavak borbi. Nastaju krvave borbe prsa o prsa. Dok poginule branitelje nije imao tko zamijeniti, preko njihovih mrtvih tjela stizale su nove i svježe francuske snage. U daljnjoj borbi Francuzi uspijevaju s tri strane osvojiti i posljednju topničku bitnicu koju je branila Vučetićeva posada. Među posljednjima hrabro pogiba i Vučetić, a zajedno s njim graničarai iz Drežnice i mnogo pješaka iz Jezeranske kumpanije. Budući da je Ogulinska regimenta nakon sklopljenog mira, ustupljena Francuzima,točni gubici iz tog vremena nisu se mogli utvrditi poglavito jer dokumenti i izvještaji iz kojih bi se to mogli utvrditi bili su djelomično uništeni. Prema raspoloživim izvorima i dokumentima od 268 Hrvata poginuo je 81,ranjeno 120, a točan broj zarobljenih i nestalih nikada nije utvrđen. Bitka za Predel(Predil) odvijala se gotovo u isto vrijeme kada i bitka za Malborghetto. Obilježavanjem 210.godišnjice hrvatska delegacija prisjetila se njihovih vojničkih djela, odala im počast i dostojno se poklonila njihovoj žrtvi tamo negdje u Apama.

Više slika na nacionalno.hr

 

Rezultati malonogometnog turnira Stajnica 2019.

1. mjesto: Vaganac - caffe bar Medo
2. mjesto: Zlatko Commerce, Jezerane
3. mjesto: Križpolje caffe bar Sacs, LIKOTA HAG

Tomislav Vranić – najstrijelac 
Bruno Krizmanić - najigrač
Mateo Sušin - najgolman

Robert Vidaković - najteži igrač
Mate Perković - najlmađi igrač
Igor Burić - najgol

Fair play – ekipa Lipice - Dugo Selo

Ivica Murković - Mura zahvaljuje svim sponzorima, svim sudionicima turnira te svima koji su svojim dolaskom i ove godine podržali naš tradicionalni stajnički turnir.

 

Posljednje zbogom baki Jelki

Preminula je baka Jelka Krznarić (1934.). Žena koja je cijeli svoj život radila za obitelj, ženi koja je svoje teške križeve nosila neumorno uz Božju pomoć... Vjera ju je njezina spasila... 

Sahrana je danas, u četvrtak 25. srpnja 2019. godine, u 14.15h, na groblju u Velikoj Gorici.

Zbogom baka!

 

Podjela sakramenata 2019.u brinjskom kraju

Pripremila: vjeroučiteljica Josipa Češarek

"Protekla školska godina bila je jedna od onih godina u kojoj djeca naših župa primaju sakrament sv. Potvrde. To je kod nas svake dvije godine pa je samim tim više iščekivano. To su slavlja koja sve četiri župe ispunjaju posebnim Božjim blagoslovom i velika su duhovna obnova za sve. Sakramente Potvrde podjelio je biskup u miru monsinjor Mile Bogović. Za vjeroučenike iz župa Sv. Križa u Križpolju, Sv. Nikole u Stajnici i Sv. Jurja u Jezeranama, misa podjele sakramenta bila je 1.6.2019.godine U 11h u župnoj crkvi u Jezeranama. Crkva je bila prepuna i snažno se osjetila prisutnost Duha svetoga kojeg je osamnaest mladih ljudi primilo.
Sakrament svete Potvrde u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Brinju podijelio je također biskup u miru monsinjor Mile Bogović, 22.6.2019. godine u 11h. Trideset krizmanika sa svoim kumovima i roditeljima i uz molitvu cijele župne zajednice po biskupovim rukama primilo je pečat Duha svetoga.
Kao i svake godine tako i ove, na Bijelu nedjelju u sve četiri župe bila je Prva sveta pričest. Župnik Jure Marčinković prvi put je podjelio prićest prvoprićesnicima svojih triju župa u župnoj crkvi u Križpolju, a velečasni Pejo Ivkić isti je dan u župnoj crkvi u Brinju.
Na svim slavljima podjele ovih svetih sakramenata bilo je svečano i dostojanstveno, ispunjeno molitvom i zahvalom za ovu djecu, njihove roditelje i cijele njihove obitelji. Neka ih dragi Bog sve sačuvati na njihovom životnom putu."

Poziv na Petrovu u Stajnicu!

Dana 29.6. je svetkovina Sv. Petra i Pavla. Sv. MIsa bit će u kapelici u Stajnici u 18 sati.

Pozivam sve župljane, raseljene i sve ljude dobre volje da dođu na Sv. Misu.

Poslije sv. Mise malo meze i pića i narodno veselje.

Vas župnik - fra Jure

Proslavljena Jivanja u Lipicama!

Pripremio: Damir Brbot ispred Udruge Lipice

"Dan uoči sv.Ivana već se tradicjonalno pali krijes, ali i to je već išlo u zaborav, opstalo je kao i sama Jivanja zahvaljujući tu i tamo pojedincima koji su se svake godine trudili to održati. Mi smo kao udruga odlučili to ne prepustiti  slučaju i snalažljivosti pojedinca već od toga napraviti ili bar pokušati nešto što bi svake godine bilo bolje i poznatije, a i to je jedan od najboljih načina za promociju sela i ideje same udruge. Kontaktirali smo kKUD "Lipa" iz Sinca, točnije njihovu voditeljicu, gospođu Jasnu Ilić, koja se i sama već 16 godina bavi organizacijom Sv.Ilije tj " ilinje " u Sincu. Oni su se rado odazvali  te svojim gostovanjem dodatno uljepšali našu proslavu. Pjesmom su pratili misu i potom još zapjevali i zasvirali ispred crkve. Stvarno su se potrudili i na tome im od srca hvala. Nakon KUD-a su počeli svirati momci iz grupe Impulse u kojoj svira naš Lipičar - Valentino Vuković a njegov tata Slavko Vuković bio je prošlogodišnji organizator Ivanje pa nam je dao par savjeta oko same organizacie, ali i pomogao oko "dovođenja " grupe Impulse. Fešta je potrajala do 3 pol 4 ujutro bez ijednog incidenta na što smo posebon ponosni.

Moram napomenuti da smo mi počeli s pripremom Jivanje puno prije jer posla je bilo dosta. To je onaj posao koji se ne vidi, a nas je malo i uz to svi smo u radnom odnosu, te svi i kod kuće imamo više ili manje obaveza i poljoprivrede pa smo bili razvučeni na tri kraja, ali kad imaš želju i volju, nađe se i vremena. Dan prije Jivanje palili smo krijes i kuhali kotlić koji je nažalost bio premali za sve okupljene jer se nekako spontano okupilo 40ak ljudi, ali lipo smo se svi podružili, popričali i opet je kotlića ostalo jer ljudi iz pristojnosti vele da neće uzeti. 

Mi smo jako zadovoljni sa svime kako je prošlo. Ljudi je bilo iznenađujuće mnogo i zbog toga smo neopisivo sretni i to nam je vjetar u leđa za dalje. Veliko hvala spozorima Općini Brinje i Turističkoj zajednici!"

Photo/Antonija Vučetić

Photo/Lana Vendl

Obilježen Dan državnosti u Brinju

Izvor: FB Općina Brinje

U prigodi obilježavanja Dana državnosti Republike Hrvatske, u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Brinju vlč. Pejo Ivkić služio je svetu misu Domovini u čast. Nakon svete mise općinsko izaslanstvo na čelu s načelnikom Zlatkom Fumićem i predsjednikom Općinskog vijeća Ivanom Perkovićem položilo je vijenac i zapalilo svijeće kod Centralnog križa na središnjem brinjskom groblju u spomen na sve poginule Brinjake kroz povijest koji su položili svoje živote na oltar domovini. Riječi molitve izrekao je vlč. Pejo Ivkić.
Svim stanovnicima Općine Brinje, načelnik Općine Brinje Zlatko Fumić i predsjednik Općinskog vijeća Ivan Perković uputili su zajedničku čestitku:
„Obilježavajući Dan državnosti, prisjećamo se zasjedanja Hrvatskog sabora 25. lipnja 1991. godine i donošenja povijesne Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.
Dan državnosti je prigoda za iskazivanje zahvalnosti i odavanje počasti svima onima koji su sudjelovali u obnovi samostalne hrvatske države, u njezinoj obrani i oslobađanju te posebno za iskazivanje pijeteta prema hrvatskim braniteljima koji su svoje živote ugradili u stvaranje slobodne i neovisne nam Hrvatske“.

Tijelovo - poziv na misu

Fra Juro Marčinković poziva sve župljane na svetkovinu Tijelova. Poziv je objavljen na društvenim mrežama, a mi ga prenosimo u cijelosti.

 

Ivica Murković:"Za svoje selo dao bih sve, ali njega ne bih dao nizašto!"

Lička priča: likaclub.eu


Današnja Lička priča pripada jednom od onih ljudi koji se trude da se očuvaju običaji, da se tradicija nastavlja. On je Ivica Murković-Mura.

Rodom iz Stajnice, iz malenog sela u podkapelskom kraju, koje je već dugi niz poznato po malonogometnom turniru koji se održava povodom proslave blagdana svete Marije Magdalene.

Sam Ivica govori, a povijesni zapisi u knjizi “Stajnica i okolica” to potvrđuju, da je u samom početku to bio susret ekipa koje su činile igrači iz same Stajnice, te iz okolnih mjesta, Jezerana, Lipica, Križpolja i Brinja. Godine 1979. prerastao je u turnir športskih igara cijelog otočkog kraja, a ubrzo je postao poznat i na širem području.
Ekipe, koje od tada sudjeluju na turniru, dolaze iz Otočca, Gospića, Josipdola, Senja, Rijeke, Novog Vinodolskog, Drežnice, Siska, Dugog Sela i Zagreba.

Turnir je povremeno padao u krize, ali se zalaganjem i entuzijazmom vratio staroj slavi.

"Ni danas nije lako organizirati bilo što, a kamoli takav turnir", govori Murković.

Očekuje se da će biti”Mandalene”, kako se u stajničkim kuloarima taj dan iz milja zove, ali malo tko želi srdačno pomoći da realizacija bude lakša i da se tradicija iz godine u godinu nastavlja.

"Zahvaljujući sponzorima, od kojih su neki od njih i višegodišnji poput Općine Brinje, MO Stajnica i ZK Stajnica, te brojni ugostitelji i obrtnici, ne posustajem u organiziranju malonogometnog turnira i okupljanju naših ljudi i njihovih prijatelja."

Nekada su glavni organizatori turnira bili: Zdravko Vuković-Šare (pok.), Mile Perković-Dara, Mile Mesić-Šmit, ZK Stajnica, a potom Ivica Murković-Mura.

Organizator navodi da mu je najveći izdatak i poteškoća u cijeloj toj organizaciji nabavka šatora, stoga apelira na potencijalne sponzore posebno na tom aspektu.


"Dat ću sve od sebe da i to riješim. Svake godine je šator uvijek najveća boljka, ali do toga dana se i to riješi."

Događanja poput ovih, a posebno u tako malenim mjestima kao što je selo Stajnica, daju im, barem eto jednom godišnje, titulu kojom postaju centar svijeta. Sela koja su inače preko godine mahom pusta, cestom prođe tu i tamo koji automobil, a toga dana postaje prava vreva koju smo navikli gledati samo po gradovima.

"U Sincu se istoga dana obilježava sveti Ilija, pa dosta ljudi i tamo ode, ali oni kojima je na duši Stajnica, oni su tada kod nas", govori Ivica.

O tom malenom selu prekrasan je tekst pod nazivom “Moje selo Stajnica”, prije desetak godina napisala, tada djevojčica, a danas već odrasla djevojka Martina M., a on glasi ovako:

"Živim u Stajnici, a to je prelijepo selo. Iznad sela je zelena šuma. Dolje niže sela šumi potok Jaruga. U njemu su vesele pastrve i rakovi. Lijepo je moje selo i krase ga četiri crkve: Crkva sv. Nikole, Sv.Marije Magdalene, Sv. Katarine i Sv. Petra i Pavla. Pomislim “Ima li igdje takvo mjesto, malo sa toliko crkava”. Ja volim poći do Žižića vrila i do Dvora u kom su nekad živjela bogata porodica Murkovića. Sad je Dvor prazan. Možda je dobio ime baš po tome što izgleda poput dvorca iz priča. Sad tišina u njemu stanuje. To je tako tužno. Kad u proljeće zamiriše cvijeće, ja sam sretna. Vozim se na biciklu novom asfaltnom cestom. Željela bih samo da ovdje ima više naroda i djece.
Ali volim ja svoju Stajnicu, volim pjesmu Žižića vrila, volim Jarugu, moj mali potok. Zagrlim pogledom sve njive, brda, cijelu Stajnicu i sretna sam."

Ljeto je pred nama, praznici, godišnji odmori, prilika da barem usput, na putu prema moru, navratite u to maleno selo. Tko zna, možda se baš dana 20. srpnja potrefite ondje i postanete dio tradicije, dio proslave svete Marije Magdalene. Mnoge ekipe već su formirane i samo čekaju taj dan kada će zaigrati na stajničkom polju. Uz sportske sadržaje, te ponudu jela i pića, navečer slijedi zabava uz Narodni dar, a sveta misa održat će se u 16 sati u kapelici na Brdu.

Ljudima poput Ivice Murkovića treba dati svu podršku, pa kakva god i u kojem god obliku ona bila. Ljudi poput njega su bogatstvo svojih rodnih sela, koja se zahvaljujući upravo njima ne moraju bojati da će njihova tradicija i običaji otići u zaborav.