Bili su to ljudi

Damir Krznarić: "Pomoć ću koliko god mogu, znam što ti ljudi proživljavaju"

Naš dragi Stajničar, Damir Krznarić, nazvao me istog dana kada se na području Petrinje dogodio potres. Njegov glas i riječi i sad mi odjekuju mislima "Ako se možda naši dečki organiziraju da idu tamo, molim te javi mi. Slobodan sam danas i sutra, želim pomoć koliko god mogu. Moj sin Tomislav i ja smo na raspolaganju i za smještaj 5-6 osoba, ako treba otići ćemo po ljude sami."

Nisam mu ništa taj tren mogla reći, nego samo obećati da ću njegov poziv, njegovu poruku prenijeti gdje god mogu javno samo da dođe do ušiju onih kojima je pomoć potrebna. 

I mislite da nije otišao tamo?! Sa svojim kolegama svoja 2 slobodna dana koja je mogao provesti ležeći i odmarajući, penjao se po krovovima, rušio dimnjake... Kaže "Nije bilo vremena za više fotografija. Stojiš na ostacima krova, a tlo podrhtava. Tri kuće smo uspjeli riješiti, al nećemo tu stati. Idemo opet."

Uz ovakve ljude, čovjek ne gubi nadu u bolji svijet i neka ih bude što više. 

OBAVIJEST O SMRTI: Preminula Anica Krznarić (rođ. Vuković)

U 98-oj godini života preminula je Anica Krznarić, rođ. Vuković iz Vlašićeve kuće u Stajnici. Prema našim saznanjima bila je, do trenutka smrti, najstarija Stajničarka.Lijepe je godine doživila, ali naravno da je svakome svog člana obitelji žao koliko god godina imao. Iza sebe ostavlja sina Zlatka, unučad Ivanu i Ozrena i četvero praunučadi.

Obitelji iskrena sućut od članova ZK Stajnica! 

OBAVIJEST O SMRTI - Preminuo Marko Mesić (Kajin)

Nakon kratke bolesti premiuo je Marko Mesić, (85 god). Njegovi poznanici znat će ga po imenu Marko Kajin.
Posljednji ispraćaj bit će sutra, 14. kolovoza 2020., u 14h na groblju u Stajnici.
Neka mu je laka zemlja, obitelji iskrena sućut!

 

Ivan Tominac:"Otac iz snova"

Moj otac zna sve one naše razgovore, onda kada mu noću s pogledom prema mjesečini sve opravdavam, da negdje tamo gore ne bude ljut što me ostavio zbog takvih s*anja.
Oluja. Jedna riječ, tisuću emocija. Mogao bih nabrajati sve od tuge do ponosa, a samo praznina...ne znam gdje bih nju mogao svrstati, ne znam ni je li riječ o emociji. Kažu da su one promjenjive, kažu da nestaju. Odu pa dođu, a ova moja, ona je nekako stalna. Stalno je ono "Nemam" koje izgovorim svaki put. I nekad mi dođe da prozborim onu iz naslova Prljavog kazališta "Ma kog me Boga za tebe pitaju." Volio bih da nikada za tebe nisu pitali i da "Nemam" puno puta nisam morao izgovoriti. Ali moraš, ljudi traže odgovore, a glupa pitanja, naučili su me, ne postoje. Ljutila me ta znatiželja za odrastanja i bezbroj pitanja 'zašto' nakon što bih rekao da ja tebe jednostavno nemam. Nisu me razumjeli ni kada bih pokušao reći da te ipak imam na jedan svoj način. Onako dječački neodlučno-u inat. Nije im bilo jasno, znali su me samo potapšati po ramenu gledajući me nekim polutugljivim licem kao da znaju nešto o ovoj Hrvatskoj pod čijim kopljem si ti izgubio život. Radili su to i stariji, zapravo i dalje rade. Naučio sam svako to tapšanje otresti sa svog ramena, barem one vidljive dijelove te prašine, oni nevidljivi su ipak ostali i znao si da te netko tapšao. Vidjeli su i drugi kako te se tapša i ostao si obilježen. Neimanjem koje to nikada nije bilo. Zapravo nikada nisam htio biti obilježen. Nisam htio da me žale, a u nekoliko situacija bi se skoro ugušili u vlastitoj slini kada bih prozborio da me odgojila samo majka. "Molim? Stvarno? Ti se ne šališ?", bila su samo neka od pitanja. Valjda im nije jasno da možeš tako dobro ispasti. Mi naučimo da je život na kraju puno više ono što ti je dato od onoga što ti je oduzeto. Mi djeca poginulih branitelja kojima je oduzet on-otac. Uz taj neobrisivi pečat, kojeg uopće ne volim, data mi je i ljubav, briga, usađen osjećaj za samopoštovanjem i hrabrost. Kako uvijek govorim, baš po tom zadnjem, upravo po toj hrabrosti, po tome sam najsličniji ocu. Po tome me danas najčešće pamte, a to znači da nije sve izgubljeno. Rijetko ustuknem pred onima koji nose bilo kakvo oružje. Danas je to najčešće pogan jezik, licemjerstvo ili laž. Iako čak i te '95. licemjerni su vodili glavnu riječ, ali oružje je bilo malo drugačije. Zbog toga su nevini gubili živote i zbog toga su životi onih drugih ostajali prazni. Samo zbog toga pitam se nekada je li uistinu vrijedno. Pitam se to onda kada vidim da je u Hrvatskoj i dalje najveći problem HDZ ili SDP, pederi i cajke. Moj otac zna sve one naše razgovore, onda kada mu noću s pogledom prema mjesečini sve opravdavam, da negdje tamo gore ne bude ljut što me ostavio zbog takvih s*anja. Iako vjerujem da si ljut, svaki puta kada grmi vjerujem da vičeš. Svi vi negdje vičete za svu djecu koja su morala ispustiti očevu ruku negdje na putu ovog života. Vičete na sve one ljude koji se ne bave pravim stvarima na pravi način. Na sve one koji se ni tada nisu bavili. Na sve one zbog kojih čak i ja pomislim o tome kako bi možda bilo dobro napustiti Hrvatsku. Hrvatsku koju si mi ti dao kao jedini poklon koji si mi ikada stigao dati. Ne znaju oni ništa o ovoj Hrvatskoj, ne znaju kako je hodati po zemlji zbog koje je u pubertetu vaš identitet prolazio kroz krizu za koju je jedini lijek bilo čekanje. Ne znaju oni koliko puta je mom jastuku izgovoreno tvoje ime, a ni kako sam se osjećao gledajući emisiju "Moj tata je bolji od tvog tate" na koju se nisam mogao prijaviti, a koja je bila namijenjena za očeve i njihovu djecu. Mnogi je se vjerojatno ni ne sjećaju. Uvjerio sam se da se i ne želim prijaviti. Pozvao sam jednom tu slušalicu i poklopio, ideja o tome da će se mama prerušiti u muškarca nije bila dobra. Alternative jednostavno nije bilo, a onaj jedini kriterij nisam ispunjavao. Koji, ne moram ni reći. To vam je ta Hrvatska, a u toj Hrvatskoj alternativa za oca ne postoji. U toj Hrvatskoj za mene je on i dalje najbitniji pojam. Ipak, hvala za Hrvatsku, Hrabrosti. Već ću ja s njom nekako, a ti, znaš već onu našu, vidimo se u snovima, tamo mi te ne mogu oduzeti.

https://m-blog.vecernji.hr/verbalist/otac-iz-snova-11868 - m-blog.vecernji.hr

Preminuo Mate Tominac iz Budaševa

S velikom tugom i boli javljamo svim prijateljima i prijateljicama da je nakon duge i teške bolesti preminuo naš član Mate Tominac iz Budaševa u 64-toj godini života. Bio je dugogodišnji član ZK Stajnica i naš glavni aktivist na širem području Siska. 

Sahranjen je u petak, 12. lipnja u 11,30 sati na mjesnom groblju u Preloščici kod Budaševa.
 
Obitelji i prijateljima izražavamo iskrenu sućut.
 
Predsjednik Nikola Tominac & članovi ZK Stajnica

Obavijest o smrti: Preminula je Vera Vuković!

Sa velikom tugom vam javljamo da je preminula Vera Vuković. Neki su joj vikali Čabranka, neki Ruzićeva, ali svi ćemo se složiti da je bila žena zmaj. Žena koja se nigdje nije mogla pojaviti, a da prođe neopažena. Bila je dugogodišnji član ZK Stajnica i sudionica svih događaja vezanih uz klub i našu Stajnicu koju je neopisivo voljela. 

Bolest nažalost ne pita. Hrabro se borila godinama, a onda je Onaj gore odlučio da je toj borbi kraj. Neka je Nebeski Otac primi u svoje kraljevstvo, a ožalošćena obitelj neka pronađe utjehu u činjenici da je pronašla svoj mir i da je više ništa ne boli.  

Sahrana će biti u Stajnici, a točan dan i vrijeme ćemo objaviti čim saznamo.

 

 

Preminuo Ivan Vuković Pajić

 

 

Prije nekoliko je dana, u 83.-oj godini života, umro Ivan Vuković Pajić, jedan od osnivača Zavičajnog kluba „Stajnica“ i dugogodišnji aktivan član. Sahranjen je u krugu obitelji.

 
Obitelji, rodbini i prijateljima izražavamo iskrenu sućut.
 
 
 
 
Predsjednik Nikola Tominac & članovi ZK Stajnica
 
 
 
 
 
 
 

Obitelj Brbot jedna od najbogatijih obitelji u Lipicama!

Obitelj koja jedno od pustih ličkih sela čini bogatim, obitelj je Brbot iz Lipica.Njihovo bogatstvo ne mjeri se u novcu niti u imanju, nego u njihovoj dječici. Prije par dana njihovu veliku obitelj pojačao je još jedan član - mali Luka. Četvrto dijete Damira i Katarine koji kažu "Oni su nam dar od Boga i naš najveći ponos". 

Luka je rođen sa 3450 g i 54 cm. Njegov najstariji brat zove se Noa (rođ. 2014.), sestre blizanke Ela i Ena (rođ. 2015.). 

Obitelji Brbot želimo puno sreće, zdravlja i Božjeg blagoslova u odgoju i podizanju dječice!

Priča o umirovljenoj profesorici Mandi Šikić Matanović - Duša školskih hodnika

Ličke priče u novoj godini počinjemo s profesoricom koja je zasigurno, već svojim imenom u naslovu današnje priče, ozarila mnoga lica i izazvala sjećanja na školske dane. Ona je Manda Šikić Matanović.
Rođena je 1947. godine u Smiljanskom Polju, a hrvatski jezik je diplomirala na Pedagoškoj akademiji u Gospiću. Njezina pojava i njezin način izražavanja kod svakog je sugovornika, a posebno kod njezinih učenika i kolega iz zbornice, budio osjećaj smirenosti. Danas je u mirovini, a u svom radnom vijeku ostavila je golem trag, što pisani što onaj u obrazovanju mladih ljudi. Piše poeziju u koju je utkala nježne uspomene u kojima prevladava ljubav prema rodnom ličkom kraju i prema učiteljskom pozivu. Njezini radovi mogli su se čitati u „Poletu“, listu gospićke gimnazije, „Ličkim novinama“, „Modroj lasti“, „Panonskom ljetopisu“ iz Gradišća, „Vrilu“ iz Otočca. Za svoje poetsko stvaralaštvo dobila je priznanje Međunarodnog instituta za književnost. Bavila se istraživanjem brinjskoga zavičajnog idioma. Autorica je brojnih članaka od kojih su neki „Njegovanje zavičajnog idioma“, „Brinjski čakavski govor – razlikovna gramatika“, „Toponimi brinjskog kraja“ objavljenih u časopisima „Jezik“, „Školske novine“ i „Panonski ljetopis“.

Mandine riječi koje je izgovorila za današnju priču, a koje slijede u nastavku, neću prekidati niti jednim svojim komentarom. Zašto? Mislim da ćete shvatiti kad počnete čitati zašto bi svaki moj komentar u toku Mandinih misli bio suvišan…

"Rođena sam u Smiljanskom Polju nedaleko Gospića. Djetinjstvo je moje bilo bezbrižno i tople uspomene vežu me za naše prostrane njive, rijeku Liku i dozrele trešnje.

Onda su zaredali školski dani. Negdje duboko u meni tinjala je iskra za učiteljski poziv. Poslije završene gimnazije upisala sam hrvatski jezik na Pedagoškoj akademiji u Gospiću. Ostvarila se moja želja i pomisao na rad s djecom radovala me jer to je poziv ljepote. Svaki susret s njima me obogaćivao, bio mi nadahnuće. Radeći na selu ostala sam okružena netaknutom prirodom ličkog kraja. Prvo radno mjesto bilo je Velika Plana kraj Pazarišta, a onda sam otišla u brinjski kraj,u Križpolje ,pa u Brinje gdje sam dočekala mirovinu. Radeći u školi osjetila sam da djeca mogu biti toliko iskrena i ako su tužna otkriti svoje tuge, tajne, a upravo sam to doživjela. Često sam se pitala zašto se baš meni ispovijedaju, kao da sam im majka. Zato i danas nosim u srcu tu dragu dječicu jer ponekad pomislim da su u razgovoru sa mnom osjetili olakšanje i otišli vedriji, sretniji jer tako malo srca treba da nekom osvijetliš dan.

Ako u srcu gajiš ljubav za male, sitne radosti onda su tu i snovi i priče. Još davno napisala sam u osnovnoj školi pjesmicu i pozivala: „Dođi prijatelju, trčat ćemo sjenokošama, pjevat ću ti najljepše pjesme moje mladosti.“

Sada je trebalo hrabrosti otkriti svoju dušu svijetu, da svi zavire u kutke vašeg srca. Poetski trenutak javi se potaknut nekom malom radosti ili zrncem tuge, kišnim kapima, dugom na nebu ili pjesmom cvrčka i slije se u stih.

I sve što se našlo u zbirci „Nježna svitanja“ živjelo je duboko u meni. Pjesma „Moja ulica“ vraća me u dane vedre mladosti, đačke sreće, smijeha, razdraganosti, a onda „nakon minulih ljeta“ žalosti me pusta ulica bez đačkih koraka i glasnog smijeha.

Danas se sjećam svih natjecanja, svih pobjeda, nagrada i čuvam sva ta priznanja, diplome kao spomen na zajednički rad sa svojim učenicima. Ništa neće zamijeniti onaj osjećaj papira među prstima ili miris tek kupljene knjige u nosnicama jer „Knjiga je trajna vrijednost, vječni putokaz i čuvar izrečenog.“

Manda je danas u mirovini i dane provodi u Gospiću u kojem i dalje pronalazi poetsku inspiraciju.

Njezini bivši učenici i radni kolege o njoj govore samo najbolje, jer upravo to je i izvlačila iz njih, samo najbolje.

"Sjećam se kad smo imali proslavu završetka osmog razreda, a mi cure obukle štikle pa se počele nabadati po hodnicima, a nastavnice Matanović i pok. Manda Duić nas postrojile i učile nas kako se hoda u takvim cipelama. Voljela sam njezine satove hrvatskog jezika jer nije bilo strogog učenja po definiciji, ona je volila recitirati pjesmice i svako nam je gradivo dočarala baš onako kao da si u toj priči ili pjesmi. Kada sam počela raditi u istoj školi gdje je predaje i Manda Matanović, bila je super, uz nju sam se osjećala kao dijete, kao da sam i dalje njezin učenik. Uvijek je bila sređena, milina ti je bilo i samo je gledat "(M.P.)

"Predivna žena i učiteljica. Uvijek nasmijana, spremna pomoć. Svaki problem i svaku nastalu situaciju znala je riješit, a ponekad i odgovorit recitacijom." (A.B.)

"Manda je bila kolegica sa stilom. Uvijek spremna pomoći nama mladim kolegama. Susretljiva i puna elana. Uvijek me je oduševljavala svojim optimizmom i zaraznom vedrinom. Voljela je svoj posao."(J.Č.)


Budući da sam i sama s Mandom surađivala, sjedila s njom u zbornici, pa sve ove divne riječi o njoj mogu samo potpisati i dodati da je i glazbeno itekako nadarena i često je znala zapjevati u odmorima između svojih satova.

Jedna strofa iz njezine pjesme “Mojim učenicima”, kaže:

Vi najljepše ste cvijeće

u vrtu što se život zove.

Vi cvjetate u proljeće, ljeta,

jeseni i zime.

I nosim u srcu svakog od vas."

Svaku tu riječ njezini učenici zasigurno duboko proživljavaju jer znaju da to nisu samo riječi, nego da je to istinski govor njezine duše.

Za kraj, Manda se prisjetila riječi koje su joj bile upućene kao posveta na dodjeli jedne nagrade, a ona ih želi podijeliti s nama

Ljubav koju darivate mladima, blagoslov su svijetu, domovini, zavičaju, a najviše djeci u kojima se zrcali vaš život.

 

Kanada - Preminula Marija Tominac

U gradu Oakville-Ontario u Kanadi, nakon duge i teške bolesti sa 86 godini života umrla je 16. studenoga 2019. Marija Tominac, udova pok. Jure, Pokopana je 20.studenoga 2019 na groblju Trafalgar Lawn Cemetery.
Rodbini i prijateljima izražavamo sućut!