Bili su to ljudi

Budući da je ovih dana lov aktualna tema, bio bi red da i o našem lovačkom društvu nešto objavimo.

Današnja postava vodećih ljudi društva je sljedeća:
Predsjednik Vladimir Milohnoja, zamjenik predsjednika Tomica Pavlović, lovnik Mladen Milohnoja, blagajnik Ivica Holjevac, tajnik Mile Mesić.
Trenutno je 105 članova u društvu i to iz: Jezerana, Stajnice, Lipica, Križpolja, te iz Zagreba i Rijeke.

Gospodin Dragutin Milohnoja zaslužan je za sve materijale koje vidite u ovom članku, kao i za album fotografija u prilogu i za to mu veliko hvala!

Dobra kob!

Album: Lovci

Album: Otvorenje lovne sezone i lovne aktivnosti 

Članak o otvorenju lovne sezone gdje je gost bio Ivica Murković-Mura, pročitajte na www.lovac.info

 

Mom Gegi, posljednjem ličkom bećaru, s kojim sam proveo niz prekrasnih trenutaka u svom životu, velikog ljubitelja našega stajničkog gnijezda. Spavaj prijatelju gore među zvijezdama, a Tvoja će pjesma i tamburica vječno odzvanjati u našim srcima.

Nećemo Te nikada zaboraviti…

Nikola Tominac

 

 

Balada iz predgrađa

....I lije na uglu petrolejska lampa

Svjetlost crvenkastožutu

Na debelo blato kraj staroga plota

I dvije, tri cigle na putu.

 

 I uvijek ista sirotinja uđe

U njezinu svjetlost iz mraka,

 I s licem na kojem su obično brige

Pređe je u par koraka.

 

A jedne večeri nekoga nema,

A moro bi proć;

I lampa gori,

I gori u magli,

I već je noć.

 

I nema ga sutra, ni preksutra ne,

I vele da bolestan leži,

I nema ga mjesec, I nema ga dva,

I zima je već,

I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi

I maj već miriše –

A njega nema, i nema, i nema,

I nema ga više...

 

 I lije na uglu petrolejska lampa

Svjetlost crvenkastožutu

Na debelo blato kraj staroga plota

I dvije, tri cigle na putu.

 Dragi Prijatelju muzičaru

Narodni pjesnik je za Tebe pisao najljepše ličke pjesme koje si dostojno promovirao gdje god si se pojavio. Kroz Tvoju glazbu i pjesmu ostat će vječno sjećanje na našu Stajnicu, selo neuništive mladosti, naših prvih ljubavi i prekrasnih šetnji po najmirisnijem polju, najljepšim na svijetu. Ostali su brojni snimci tvojih nastupa koji će biti najljepše sjećanja na Tebe, ličkoga bećara kroz kojeg se osjeća vjetar, vatra, divlja rijeka, ali i suza i nedovršeni stih. 

Počivao u miru. 

 Tomica Perkovic (Štenta)

 

 Bez Brace i njegove tamburice se ništa nije moglo dogoditi

 Mirko je rođen u ovom prelijepom ličkom kraju kojem je posvetio najveći dio života. Najčasniji dio njegovog kratkog života bilo je vrijeme demokratskih promjena početkom devedesetih godina i njegovog sudjelovanja u političkom radu i počecima Domovinskog rata kada je kao iskreni domoljub bio spreman dati život za svoj narod. To je ono što mu je njegova majka u djetinstvu u srce usadila, dok ga je u toplom majčinskom krilu othranjivala i podizala na ponosnoj i kršnoj ličkoj zemlji. Nije se štedio već je danonoćno bio angažiran u organizaciji lokalnog života u to složeno ratno vrijeme, brinući se istovremeno o civilima i vojsci. Bio je jedan od osnivača Zavičajnog kluba „Stajnica“ koje je kroz svoje djelovanje u Zagrebu i šire pomagalo svome starom kraju. Kao predsjednik mjesnog odbora Stajnica pokreće niz aktivnosti na razvoju mjesta..Ipak, najveći dio njegova života bio je posvećen kulturnom djelovanju i promoviranju ličkog narodnog blaga. Nije bilo događaja na ovim prostorima i u Zagrebu da osobno nije djelovao, da li kroz kulturno-umjetnička društva ili samostalno sa svojim prijateljima. Bez Brace i njegove tamburice se ništa nije moglo dogoditi, a da on u tome ne sudjeluje. Naši lokalni blagdani: Petrove, Mandalene i Katarine često su bile obilježene nastupima njega i njegovih prijatelja dajući im poseban lički štih i značaj. Tih pedeset godina kulturnog djelovanja je poseban opus u njegovom životu što je velika rijetkost i na širim prostorima.

Knjiga Tvog života se zatvorila, ali djelovanje kojima si ispunio njezine stranice ostaju nam kao poticaj i nadahnuće. Predajemo te u vječnu tišinu gospodnjeg doma, u njedra Stajnice.  U našim srcima i mislima će vječno ostati spomen i  na sve ono što si učinio za svoje najbliže, našu Stajnicu, brinjski kraj i hrvatsku domovinu.

Zbogom, dragi Mirko i hvala ti za sve. 

Zavicajni Klub Stajnica

Dolazim do babe i dede, iz kuhinje se osjeti topao miris palente, slanine, rasola i kiseline. Volim jesti kod babe i dede i s njima divanit o prošlosti. Baba kao prava planinka zove na večeru. Sjedamo na štokline i večeramo. Nakon večere ležim kod babe na otomanu i pogled mi se zaustavi na natkaslinu. U starom drvenom okviru, požutjelom od prošlosti stoji njihova vjenčana slika. Zamolim babu i dedu da podivanimo o tome kako su se upoznali i kako je počela njihova ljubavna priča.
Sjednu oni pokraj mene na otoman i počnu divaniti. Baba rodom Modrušanka, iz loze Žicara od tate Tone i mame Kate sa tri sestre živjela je skromno u maloj kućici na selu. Deda je isto dječak sa sela. Tako da su zajedno išli u osmoljetku u Josipdol. Bilo je puno dice u selu, pivalo se smijalo dililo dobro i zlo do škole. Budili su se rano i s pletenim torbama na ramenu išli pišice u školu. Baba je bila 5. razred, a deda 8. razred. Vidila ga je ona dok je s dečkima sidio ispred škole. Sramežljivo je prolazila kraj njega. Kaže deda da babu više nije vidio jer su iza osmoljetke otišli svako na svoju stranu, ali je deda stalno mislio na njene garave kike. Baba se nasmije i nastavi divaniti. Baba je otišla u školu u Pulu, a deda u Karlovac za medicinskog tehničara. Baba se iza škole vratila u Ogulin i počela raditi u restoranu „Plitvice“.Tu su se svaku subotu održavali plesovi i dolazili su svi mladi. I nakon mnogo godina deda je ugledao babu i sitio se njenih garavih kika. Deda i baba postali su cura i dečko.
Pitam babu:„A svadba!?“ Kaže ona: „Dite moje drago, sad ću ti o temu divaniti“. Pomiluje me po kosi i nastavi: „Spremilo se, moj Marino, u pletenu košaru: sira, jaja, boca rakije, masnica pa sjeli moji u fiću i otišli vidjeti gdje će im se ćer udati. Kad su se upoznali, dogovorili su se da će oni doći do nas da se dogovorimo oko miraza, zaruka i svadbe. Utanačili su sve i bile su zaruke. Deda mi je poklonio viticu koja se na mojoj ruki sjaji i danas.“
Pogledali su se i vidilo se da se još uvik vole. Dalje s pričom nastavlja deda: „Milo moje, svadbeni pir dogovoren je za 26.11. Naporno se radilo na njivama, u šumi, gojilo se puno blaga u štali. Baba i njene sestre zajedno sa prababom morale su do svadbe napraviti dotu. Navečer su uz petrolejku tkale, plele, vezle… Tkale su se šarenice, biljci, plate, peškiri, čarape… Na posteljinu od domaćeg platna vezla se heklana čipka, a na peškire vezli su se razni motivi cviće, životinje… Izmjenjuju se u priči sad deda, sad baba: “Nije, dite moje, bilo mobitela kao sad pa sam dedu viđala kad je mogao doći. Znao je sesti na kotač ili pišice dođi da se vidimo.“ Šapne mi deda da je babi pisao ljubavna pisma koja baba i danas čuva u kredencu u maloj drvenoj kištrici. „Vjenčanu kiklju mi je mama sama sašila na staroj singerici. Ni bilo baloni i mašni ko danas, ukrase sam sa sestrama radila od krep papira. Kitice za svadbu radile smo od ružmarina kojeg je pradeda trampio za vriću šenice od putnika koji je u selo dolazio krpati ambrele i padele. Tri tjedna prije svadbe došli su popodne s konjima i kolima po dotu. Pivalo se i slagala se dota na kola, u drvenom kofanu bili su jastuci, posteljina, krpe, padele, a na kraju utovarila se soba i uz pismu i veselje odvezoše moju dotu u novi dom. Znala sam da je svadba blizu. Nije bilo električnog štednjaka, miksera i svega šta se ima danas. Dolazile su žene iz sela i pomagale peći kolače. Pekli su se kolači u šparetu na drva, jaja su se na ručni mikser pretvarala u fine biskvite. Misile su se šapice, pogačice od čvaraka, orehnjača, uštipci, slatka i slana masnica i štrudl. „Moja mama“, kaže baba, „ sama je spekla svadbenu tortu na 2 kata, a na vrh stavila 2 goluba šta ih je u sredu kupila na placu“. Deda je skinuo s poda šunku i rakiju koja se čuvala za taj dan. Na dan vjenčanja probudila sam se sa peruškom na glavi koju su mi smotale sestre da mi kosa bude frćkava. Obukla sam najlipšu belu kiklju. Iz daljine čula se pisma, vriska i veselje svatova. Nestrplivo sam kroz okno škicala jesu li blizu. Došli su svati, sestre su stavljale kitice od ružmarina s trobojnicom na svate, a ja ih darovala peškirima i divanila: „Oj, divere dušo moja, daruje te snaša tvoja!“ Peškirima su se ukrašavali kola, kumovi.
Joj, zaboravila sam ti poviti kako je deda bio obučen: nosio je belu tkanu košulju i crni ukrašeni prsluk“ bio je tako lip. Svadbeni pir nastavili smo u „Ličkoj vodenici“. Jela se kokošja juha sa domaćim rezancima, domaći sir, šunka, vino smo dopeljali iz Dalmacije, rakija šljivovica se točila, a kruv je bio ispod peke. Za muziku je bio zadužen neko ki je znao svirati…usnu harmoniku, gitaru, pravu harmoniku i tako je uz piće, jelo i veselje trajalo sve do jutra.
Dok su baba i deda divanili, ja sam u mašti zamišljalo sve te događaje, plesao sa svatima, srkao juhu, kitio se peškirima… Iz sanjarenja trgne me babin glas: „Marino, gotovi su uštipci! “ „UŠTIPCI, oni sa svadbe!?“ zapitam.
Ostatak priče ide ovako: sagradili su kuću, dobili dvoje dice moju mamu Maju i uju Maria. Danas žive u sretnom braku, imaju četvero nučadi: Miu,Taru, Tea i mene Marina. Sretan sam šta sam i ja dio ovog ljubavnog divana i nadam se da ću i ja svojoj dici divaniti svoju ljubavnu priču.

IME I PREZIME UČENIKA/CE: MARINO KESER
RAZRED: 6.c
IME I PREZIME UČITELJA/ICE: DEJANA OGRZOVIĆ
NAZIV ŠKOLE: PRVA OSNOVNA ŠKOLA OGULIN
ADRESA ŠKOLE: BOLNIČKA ULICA 11
GRAD: 47300 OGULIN

 

Na Žutoj Lokvi kapelica stoji,
I podsjeća ljude na krvavi dan,
Kad stradaše tada policajci moji,
Što sanjaše sa mnom zajednički san.

Bili su mladi, na vrilu života,
Željeli su samo domovinu svoju,
Al' krvnika tada ne bješe sramota,
Napasti na mladost u krvavom roju.

S osmijehom na licu i toga su jutra,
Preuzeli smjenu, krenuli u službu,
Ni znali nisu da nemaju sutra,
Niti će im biti vremena za družbu.

I došli su ovdje, na križanju stali,
Sačekušu krvnik pripremi im svoju,
Dok njihovu mladost kidaše rafali,
Padoše k'o jedan u krvavom boju.

Vinko, Drago, Milan, Zdravko, ostadoše tamo,
Ne uspješe krvnik do kraja u svemu,
Od svih nama dragih, osta' Darko samo,
Da svjedočit' može o krvavom trenu.

Poslušajte ljudi svjedočanstvo stoga,
Vitezova naših što stradanje piše,
Što padoše časno u čast doma svoga,
Da stradanja takvog ne bude nam više.

Pokloni se danas sav hrvatski puče,
Na ovome mjestu dok barjak se vije,
Za njihove duše, ne daj da se muče,
Dok jutarnje sunce njihov humak grije.

Goran Jurković

***

Obavijest o smrti

U dubokoj boli javljamo da je naš otac i suprug, brat, ujak i stric
MIRKO PERKOVIĆ - GEGO
blago u Gospodinu preminuo u četvrtak 19. VII. 2018. u 68. godini nakon kratke i teške bolesti. Posljednji ispraćaj dragog pokojnika bit će u nedjelju 22. VII. 2018. u 15 sati na mjesnom groblju u Stajnici.
Sveta misa služit će se nakon sprovoda.
Počivao u miru!
Ožalošćeni: kći Ana, supruga Marija, sestre Marija i Mira, brat Zdravko, nećaci i ostala tugujuća rodbina

***

Iskrena sućut obitelji u ime svih članova ZK Stajnica!

 

 Sjećate se one malene djevojčice o kojoj smo ne tako davno pisali? Ako ste zaboravili prisjetite se klikom na: Malena djevojčica, ponos Stajnice!

Od tada Iris je na turniru u Karlovcu osvojila zlato i pehar te glasi za najbolju mlađu kadetkinju.

Bila je na 4 turnira i na tri je odnijela zlato, a na jednom srebro. Jedan turnir je bio u Zrenjaninu u Srbiji gdje je osvojila zlato, potom je uslijedio Vrbovec od kuda je donijela kući srebro, te iz Otočca zlato. Najjači turnir u Hrvatskoj bio je u Karlovcu jer je to međunarodni turnir i gdje je ona pokupila sve što se moglo pokupiti.

Čestitamo Iris i želimo ti još mnogo ovakvih rezultata!