Izvor: jutarnji.hr

LEGENDA O ZABORAVLJENOM LIČKOM HERKULU Djeca iz ličkoga kraja ne žele postati superheroji, nego snažni kao on: 'Naš did Jure dizao je motocikle, trupce, traktore i ljude, a jednom je podigao konja s jahačem'

Neki misle da je did Jure imao dva srca, jedno koje mu je davalo snagu, a u drugom je čuvao svoje poštenje.

Ali, nemoguće da je bilo tako, pa bio je jak za petoricu, a dobrote u ovoga Ličanina kao u Ljubana, Drage i svih njihovih zadrugara iz Velikog Sela Mate Lovraka - zajedno.
Mogao je dići u zrak vola od 600 kila, kada bi konji ušli u glib s kolima natovarenim balvanima, sam bi izvukao zaglavljeno kolo, remenje na aranu koji je pokretao vršilicu za žito, mogao je zaustaviti vlastitim rukama, a jednom je u vojsci u zrak digao konja, zajedno s kapetanom koji ga je jahao.

Čovjek medvjed

Podsjećaju ove priče na legendu o najjačem čovjeku na svijetu, Ličkom Samsonu, Čovjeku medvjedu i Herkulu zlatna srca, kako su sve zvali Marijana Matijevića, međutim, za razliku od snagatora koji je obišao svijet, skromni Jure Rajković nikada nije napustio svoju Plašćicu kraj Brinja, u kojoj se rodio 1928. godine i umro 1997. Matijevićeva snaga je opisana i opjevana u mnogim zapisima, no Juru opisuju brojni živući svjedoci čitavog brinjskog kraja i dobrog dijela Like. Njegovo ime izaziva veliko poštovanje kod svakog muškarca koji je ikada kročio na tlo između Male kapele i Velebita, tamo gdje dječica kad odrastu, i danas ne žele postati superheroji iz popularnih videoigrica već žele biti - snažni kao did Jure Rajković.
Ipak, nije ovo novinarska ekskluziva, Nedjeljni su druge novine koje pišu o ponosnom Ličaninu. Otkrila ga je Arena još davne 1961. godine. Novinar T. Šimunović opisuje ga kao najjačeg čovjeka u Lici i najboljeg harmonikaša u brinjskom kraju. Kada mu je banuo u dvorište, cijepao je ogromnu omoriku.
- Pročula ti se snaga, Jure - kazao mu je novinar.

- Što želite vidjeti - pitao ga Jure sa smiješkom, znajući da je novinar iz Zagreba do Like potegnuo po dokaze.
Sam je otišao do motocikla NSU od 125 kubika, teškog oko 100 kilograma, kojim ga je dovezao Brinjanin Vlado Draženović i bez ijednog grča na licu ga vinuo u zrak.
- Ovako bi prošao i fićo, da ste njime došli - rekao im je Jure smiješeći se.

Visoka životinja

Onda je iz staje izveo konja od 600 kg, pa ga uhvatio za prednje noge i podigao. Životinja je bila visoka, previsoka da bi mogao zaći ispod i dići je na leđima. Naišla su mu dva sina iz škole, Jure i Nikola, pa je i njih, svakoga u jednoj ruci digao bez problema, isto je napravio s Vladom i jednim seoskim dečkom iako su obojica zajedno teška oko 170 kg, procijenio je novinar. Zapisao je još jednu zanimljivost - s Jurom se svi rukuju tako da ga se uhvati za lakat, jer, nesvjestan svoje snage, nenamjerno bi mogao uzrokovati probleme na šakama onoga koji mu pruži ruku.
Sin Jure danas živi u Velikoj Gorici, ima sinove Željka i Damira, Željko ima Juru i kćer Lorenu, a Damir Petra i kćer Adrijanu. Ima u njima snage dida Jure, shvatili smo to čim smo ih upoznali, ali ima u njima svima i didove skromnosti, pa ih nije bilo lako nagovoriti na razgovor. Ne treba njima promocija, ali opet, did Jure je zaslužio da priča o njemu ostane zapisana, u tome smo se složili. A onda, tko o njemu više zna nego vlastita mu obitelj.
Sin mu Jure danas ima 70, umirovljenik je i vrlo miran čovjek. Unuci nam otkrivaju nešto čime se ne hvali - svaki dan odvozi 30 km biciklom do Zagreba i natrag. Nedavno se u kućnoj teretani, gledajući trening unuka Jure, i sam uhvatio sprave i bez problema opalio 15 zgibova od poda do stropa, a nije se ni uspuhao, dok ga je mladić gledao u čudu.

I Jurin djed, a otac snažnog Jure o kojem pričamo, također je bio Jure i također je bio snažan. Otišao je na rad Ameriku i zaradio veliki novac. Radio je na željeznici, a noseći teške šine, sam je mijenjao nekoliko radnika. Donio je toliko novca da je sagradio kuću, pilanu, gostionicu, trgovinu i kovačnicu. Priča nam Velikogoričanin o svojemu ocu, o anegdotama koje se Likom već prenose s koljena na koljeno.
- Evo nečega čega se sjećam, jer sam to gledao, a mogao sam imati oko deset godina. Vozio je trupce konjima iz šume na pilanu, tri ogromna trupca su bila na željeznim kolima, na uskom putu se jedva uspio mimoići sa šumarskim kamionom. Skrenuo je previše desno i oba stražnja kotača su propala u blato, skroz do osovine. Kamion je otišao, a konji više nisu mogli povući, iako su kopitima doslovno iskrili po putu. On mi kaže, uzmi uzde i kad ja kažem, potjeraj ih. On je otišao iza i rukama podigao kompletna kola s tri trupca. To je bilo čudo. Ja sam krenuo s konjima i tako smo izašli - priča nam sin Jure.

Testiranje snage

No, to priči nije kraj. Stigli su tako pred mjesnu gostionicu u Brinje. Znali su svi koliko je Jure jak, ali nikad im dosta testiranja njegove snage, pa su mu rekli da je izmislio netom opisani događaj. Htjeli su da dokaže što se pričalo, da istovari sva tri balvana, pa ih sam opet utovari.
- Kaže on, može, al nema džabe, po demižon vina. Otpustio je lance i pali su trupci na tlo, uzeo ih je jednog po jednog, pa prvo jedan pa drugi kraj i pospremio u kola, kako prva dva, tako i trećega, koji je stavio na vrh i povezao ih. Jedan trupac je mogao imati više od 500 kila sigurno. Sjećam se kao da ga sada gledam - priča nam Jure.
Nikada Jure nije digao ruku ni na koga, sačuvaj Bože. Bio je toliko dobrodušan da ga je rasplakala i najmanja nepravda, nije mogao vidjeti da dijete plače, a da i on sam ne pusti suzu. Za nemoćne, gladne i sirotinju dao bi sve. No, jednom je organizirao seosku zabavu. Nijedne u to vrijeme nije bilo, a da ne izbije tučnjava među suparnicima iz konkurentskih sela oko djevojaka, vina, bilo čega.

A Jure to nije nikako volio, pa je zato molio neka ovoga puta ne bude tučnjave. Međutim, očekivano, nisu ga poslušali, ali su isto tako odmah i požalili. - Potukla su se četvorica na bini, prvo ih je smirio, ali je za pet minuta počelo opet. Kad je uletio među njih, jednoga je bacio kroz prozor, a s drugim je probio zatvorena vrata, pa su ostala dvojica pobjegla - priča nam Jure.
Mladim vojnicima nikada dosta dokazivanja, a poštovanje kolega obično se mora zaslužiti. Način na koji je Jure zaslužio svoje je također jedno od nevjerojatnijih.
- Bio je s jednim potporučnikom, koji mu je bio nadređeni, a inače je potkivao konje. I pita ga, može li, kad dođe kapetan, dići njegova konja. Došao kapetan, a otac je došao do konja, potapšao ga, umirio, zakoračio pod njega, i digao i konja i kapetana u zrak. Kapetan ostao u šoku, pa povikao: Spuštaj dolje. Uto je došao natporučnik pa kaže: Druže kapetane, htjeli smo vam samo pokazati koliko je snažan naš vojnik Jure Rajković. Potporučniče, za njega od sutra dupla porcija hrane, zapravo ne dupla, nego - koliko može, odbrusio je kapetan - priča nam njegov sin Jure.
Bilo je događaja još, onaj koji su mu prepričali iz očevih vojničkih dana je i kada je spojio rukama cijevi dva puškomitraljeza “šarca” na način da je sa svakom rukom uhvatio za vrh cijevi po jednoga i tako ih podigao horizontalno u zrak.
Nije Jure bio div od čovjeka, naoko prosječne građe, visine od oko 180 i kojeg centimetra više i normalne težine, ali sav u mišićima, bez grama sala. I svako malo su mu testirali snagu. Zato je jednom legao na leđa, raširivši ruke i noge. Došla su četvorica, dvojica su mu držala po ruku, a dvojica po jednu nogu. On se nekako trebao osloboditi. Ovu dvojicu je na rukama kao dvije boce digao u zrak, a drugu dvojicu je nogama odbacio deset metara.
Ima i ona priča o tadašnjim milicajcima Iliji i Mati, koji su došli u Jurino dvorište službenim Fiatom 1300, u to vrijeme popularnim “tristaćem”. Otišli su nešto obaviti u susjedstvo, a kada su se vratili, automobil im je bio okrenut prednjim dijelom prema izlazu, iako ga oni nisu okretali, a ostavili su ga zaključanog. Dok su u čudu promatrali što se tu dogodilo, javio im se Jure i rekao im da ga je on okrenuo da im olakša.

Ima stotinu sličnih priča, a govore ih Ličani koji su se sami o njima osvjedočili, od onih koji su ga gledali kako na sajmu jednom ruku nosi tele teško 100 kilograma, do onih koji su vidjeli kako sam diže balvane od nekoliko stotina kilograma na pilani, te onih koji su svjedočili kako sam rukama zaustavlja “arana” štiteći dlanove samo s dvije stare kute. Njegova snaga, na kraju ga je koštala života.

Problemi sa srcem

- Imao je problema sa srcem, bio je na operaciji i liječnici su mu propisali strogo mirovanje. Nije više smio dizati teške predmete. No, čim se malo oporavio, opet je došao na svoju pilanu. Kao nekad, uzeo je sirovu i pretešku ‘fosnu’ i sam je bacio preko treće hrpe. Tada je klonuo, došao je do daha, skupio snage toliko da uđe u kuću, sjeo na krevet i izdahnuo - priča nam njegov sin Jure.
Željko Rajković (45) je Jurin sin, odnosno unuk snažnog Jure. Čitav život se bavio borilačkim sportovima, devedesetih je bio jedan od sparing-partnera Branku Cikatiću i bio je u uskom krugu ljudi koji su trenirali s danas pokojnim Jurom Divićem, “Imotskim jaguarom”. Kad je umro did Jure, došlo ga je ispratiti ljudi sa svih strana svijeta, kolona u kojoj su koračali za lijesom ove ličke ljudine, kaže nam Željko, bila je dugačka tri kilometra.

 

KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ CIJELI ALBUM

 KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ CIJELI ALBUM (izvor vila-velebita.hr)

KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ SNIMKE

"Grobovi vojnika raznih zaraćenih strana iz 1. svjetskog rata dobro su održavani tijekom godina, no kako je Hrvatska bila na gubitničkoj strani, a jugoslavenska država nije držala do žrtava onih koji su poginuli boreći se za propalo carstvo, hrvatski grobovi ostali su neobilježeni ili zapušteni. Stogodišnjica završetka velikog rata suočila nas je s tim naslijeđem…"

Emisiju možete pogledati na: VIDEOTEKA HRT  ili klikom na sliku (Napomena: otvorit će vam se  prozor za logiranje koje možete učiniti putem Google ili Facebook računa, potom u tražilicu upišete naziv emisije koji piše u naslovu ovog članka).

Ovaj je prilog posvećen stotoj obljetnici Prvoga svjetskog rata i pripadnicima ličke 79. pješačke pukovnije zajedničke vojske iz Otočca (K.u.K. Otočaner Infaterieregiment Graf Jellačić Nr. 79.), poznatije kao "Jelačićevci" i 26. domobranske pješačke pukovnije iz Karlovca iz 42. domobranske pješačke divizije u čijem je sastavu bila bojna Ličana iz Gospića.1 U njemu je opisano njihovo sudjelovanje u zadnjoj godini rata.
Na temelju raspoložive stručne literature i izvorne arhivske građe iz fundusa Austrijskoga državnog arhiva - Österreichisches Staatsarchiv (ÖeStA) – Kriegsarchiv (KA) i Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu (HDA), prvenstveno iz sačuvane operativne dokumentacije, izvještaja o bitkama, listama gubitaka, matičnih knjiga umrlih i ostale dostupne dokumentacije, autor obrađuje tijek bitaka tijekom 1918. godine. Vojna terminologija prilagođena je sadašnjoj službenoj hrvatskoj terminologiji, a ondje gdje to nije bilo moguće navedeni su usporedno hrvatski i austrougarski pojmovi, osobito za vojne činove i formacije.

Cijeli tekst pročitajte na: Ličke pješačke postrojbe austrougarske vojske u borbama tijekom 1918. godine. 

Jedna lijepa lička priča prigodna za veljaču, mjesec ljubavi. Valentinovo ne spominjem jer ovaj bračni par za taj dan nije ni niti znao do prije par godina, a doživjeli su ravnih 50 godina skupa u braku.

"Nije bilo bajno, da se razumimo, ali u dogovoru i razgovoru savladali smo sve pa i 50 godina braka", započinju svoju priču Anica i Mike.

Kad sam ih upitala svađaju li se, oni sa smiješkom odgovaraju:

"Ma ni govora! Nikad se nismo svađali niti se svađamo… sve dok se ne probudimo i dok ne idemo leć!"

U šaljivom tonu tvrde…

"Naravno da lažu oni koji kažu da se nikada ne svađaju. Kako se ne bi posvadili? Je ma smo se i danas devet puti porječkali."

Ono što me najviše zanimalo to je bio njihov početak, kako je to u njihovo vrijeme bilo…

"Ja sam imala 16 godin kad smo se upoznali. Misliš da je to bilo ko danas da se zabavlja po nekoliko godin pa se onda ženi, a jok! Mi smo u roku od 3 tjedna i prohodali i zaruke obavili i krunicu i venčali se. Nis ja ni godine imala za udaju pa sam ih morala „kupovat“ i na liječnički pregled sam morala ić da doktor da potvrdu da sam sposobna za udaju."

Zbližili su se u vrijeme kada je Mike bio u vojsci odnosno kada je došao kući na odsustvo.

"Sastali smo se u jesen u krugu prijatelja kadi je bila udana moja sestra", kaže Anica.

Vjenčali su se 5. siječnja 1969.godine.

"To je bila nedilja, ni to bilo ko danas da je subotom svadba ili po novom i petkom. Zimska doba je to bilo pa niko ni maril ča je nedilja jer drugi dan ni bilo previše posla. Ni bila velika svadba… Tad još ni struje nije bilo. Baš te godine, ali u jesen, je došla."

U to njihovo vrijeme kada su se vjenčali, život u obitelji, i konkretno kod njih, kada je došla mlada snaha izgledao je ovako

"U kući su bili mama, tata, brat i nas dvoje. Sićam se tog prvog jutra, ko da je bilo jučer. Ujutro sam se digla prije od svih, tako su mi rekli da se moram dignut prije starih gospodara naložit šporet i ić u štalu pomust krave. Ja sam tako napravila, kako su me kod moje kuće učili da tako mlada snaja mora postupit. Moj svekar kad se digal, kad me vidil da ložim šporet rekal mi je da ja ni slučajno ne ložim ujutro nego da idem leć u krevet. Imala sam sriće sa ti starci, inače bi se mladu odma „ispapričalo“ da gre tamo od kud je i došla", izgovara kroz šalu Anica

Žensku djecu se tako i odgajalo i kad bi došla u muževu kuću znala je što je čeka.

"Mike je godinu nakon vjenčanja otišao u Njemačku raditi. Počeo je tamo raditi i prije, odmah nakon vojske, ali tu godinu kada su se vjenčali ostao je kod kuće. Kući je dolazio dva puta godišnje kući i to uglavnom na tri tjedna. Dolazio bi za Božić i za Petrovu u košnju. Sve te godine Anica je držala ne tri nego četiri kuta kuće i to ne samo one u ličkom selu nego ubrzo i u Zagrebu…"

Dana 28. kolovoza 1986. doselili su u Zagreb najviše zbog djece (zbog škole).

"To je bila subota, on je u nedilju išal za Njemačku, a dica u pondiljak u školu, kaže Anica. Tada smo se baš preselili vamo. Zemljište smo kupili ’80 i odonda do useljenja malo po malo delali i gradili i to sami. Najprije poljski zahod, pa baraku i onda dalje kuću. Od temelja do krova. Zato mišalicu ne mogu smislit kad je samo čujem da negdi dela, a kamo li da je vidim negdi u susjedstvu. Milijardu sam ih okrenula dok se kuća uzidala…"

Kada smo krenuli u priču o selidbi u Zagreb, Anica se ustala i krenula u sobu. Ubrzo se vratila s vidno starom, žutom bilježnicom koju mi je nesebično pokazala i dala da je prelistam. Bili su to zapisi datuma kada su kupili zemljište, što su koliko platili, kada su koji dio kuće i dvorišnih zgrada napravili… U svakom slučaju bilježnica koja će zasigurno pronaći svoje mjesto u obiteljskoj škrinjici za potomke.

Cijelo vrijeme dok su u Zagrebu gradili kuću istovremeno su održavali i sve u rodnoj kući i pomagali roditeljima oko poljoprivrede, održavanja kuće i svega.

To što su nekad činili za volju starim roditeljima i danas skupa nastavljaju sebi za volju. U šali kažu…

"Još smo mi relativno mladi i u snazi pa zač bi se zabili u četiri zida i kukali samo."

Ističu kako bi danas mladim parovima moglo biti i puno lakše nego njima nekada. Danas i žene uglavnom rade, imaju svoju plaću i to bi trebalo još pomoć da obitelj još bolje funkcionira, ali nažalost svjedoci smo kako baš ta neovisnost pridonosi tome da nitko neće nikoga trpjeti.

Iz priče Anice i Mike zaključujem, a oni i sami to na kraju razgovora potvrđuju:

"Za dugovječan brak mora biti prije svega dogovora, razgovora i zajedništva, a toga može i mora biti ako ima dovoljno ljubavi!"

preuzeto: brinje.hr

Ministar državne imovine Goran Marić u srijedu, 6. veljače 2019. godine, posjetio je Općinu Brinje gdje je s načelnikom Zlatkom Fumićem potpisao Ugovor o darovanju zemljišta vrijednog 20,5 milijuna kuna, za izgradnju poduzetničke zone „Maljen“. Potpisivanju ugovora, nazočio je i saborski zastupnik Marijan Kustić.

„Danas je važan dan za našu općinu. Hvala Ministarstvu državne imovine, ministru Mariću i Vladi Republike Hrvatske što su omogućili i darovali zemljište za izgradnju buduće poduzetničke zone „Maljen“. Prednosti zone ukupne površine 282 872 četvorna metra su: dobra prometna povezanost s ostatkom Hrvatske, realizacija većih investicija, razvijanje brojnih gospodarskih djelatnosti u zoni koja je smještena na jednoj parceli“, rekao je načelnik Fumić.

U prigodi potpisivanja ugovora ministar Marić je rekao: „Današnjim događajem potpisivanja ugovora o darovanju u općini Brinje, mijenjamo gospodarsku, ali i ukupnu stvarnost Brinja. Ovim će ugovorom oživjeti imovina koja je bila mrtva, a s njom će auto-cesta koja je prošla brinjskim krajem postati auto-cesta života. Nakon specifične potpore hrvatske Vlade i odluke o darovanju Ministarstva državne imovine, na redu su potezi Općine Brinje da bi nova zona „Maljen“ postala impuls oživljavanja lokalnog, ali i cjelokupnog županijskog gospodarstva“.

Ličke priče-Dragutin Perković

Čovjek koji svojom pojavom donosi mir u društvo, čovjek kojeg se na ličkim događanjima u Zagrebu najčešće može vidjeti s fotoaparatom u ruci, čovjek koji je dao i daje puno za svoj brinjski kraj…

"Rođen sam u Brinju (selo Antulići/Košari, na Jozefinskoj cesti prema Križpolju) 22. ožujka 1948. Osnovnu školu polazio sam u Brinju (3 km udaljena od mog sela)."

Daljnje obrazovanje Dragutin je pohađao u Zagrebu, a sve praznike provodio je, pretpostavljate gdje…

"Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja (gimnazija pedagoškog smjera) i Pedagoške akademije u Zagrebu sve školske praznike provodio sam u svom selu."

Od 1969. godine, kada su njegovi roditelji s obitelji najstarijeg brata preselili u Slavonski Brod, njegov je dolazak i boravak u Brinju tek prolaznog karaktera.

No, njegova veza s Brinjem nikada nije bila takva, “prolaznog karaktera”, o čemu svjedoči uloga u Zavičajnom klubu “Sokolac” i brojni drugi projekti koje je gospodin Perković pokrenuo:

"Zavičajni klub Brinjaka „Sokolac“ u Zagrebu osnovan je 14. travnja 1988. godine, a ja sam od osnutka bio član Upravnog odbora te od 2008.godine i predsjednik Kluba. Dosadašnji rad u Klubu Brinjaka, 30 godina, (tako i u „Vili Velebita“ 6 godina) je na zaštiti, čuvanju i promociji hrvatske i zavičajne narodne kulture Like i posebice Brinja i brinjskog područja."

Dragutin svoje znanje, vrijeme i novac nesebično daruje svojem rodnom kraju, a danas je to posebno vidljivo kroz projekte koje spominje u nastavku

"Zbirka narodnog blaga u Brinju koja ima 1183 eksponata, očuvanje važne parne mašine (lokomobil) u Brinju iz 194o. godine i staroga mlina vretenaša. Sva tri projekta su registrirani u Ministarstvu kulture kao kulturna dobra Republike Hrvatske. Zatim, izdanje prikupljenih “Napjeva Brinjskoga kraja”, a nakon pet godina intenzivnog terenskog rada na prikupljanju dvostihova i pjesama Brinjskoga kraja i šire te svih pripremnih i uredničkih poslova tiskana je u kolovozu 2018. knjiga „Pjevana narodna baština Brinjskoga kraja“ na 280 stranica."

Uz sve navedeno, gospodin Perković je zaslužan i za Katalog sorti jabuka brinjskoga kraja.

"U želji prepoznavanja sorti jabuka, supruga i ja smo u suradnji s poštovanim gospodinom Željkom Dasovićem i Agronomskim fakultetom u Zagrebu, 2016. godine napravili Katalog sorti jabuka brinjskoga kraja. Inače u tom su kraju poznate jabuke: slatke/kisele, male/velike, rane/kasne, crvene/zelene/žute i petrovače."

Za sve navedene projekte, govori moj sugovornik, zaslužni su najvećim dijelom on sam i njegova supruga, ali ne izostavlja napomenuti da se povremeno uključuju i neki od članova Kluba.

"Značajna uloga u pojedinim projektima bila je od Etnografskog muzeja u Zagrebu (muzejska savjetnica Ivančica Ivkanec, prof.)"

Dragutin Perković je u mirovini od 2005.godine, a za vrijeme radnog vijeka svojim znanjem dao je doprinos prosvjeti, gdje je dugi niz godina radio kao nastavnik i pedagog, te policiji. Od nastavnika i pedagoga u osnovnoj školi, zatim pedagoga Srednje policijske škole, načelnika Odjela u Policijskoj akademiji došao i do pozicije načelnika Odjela u MUP-u. Bio je branitelj (dragovoljac) u Domovinskom ratu u punom njegovom trajanju. Dobitnik je plakete Prvi hrvatski redarstvenik 5. kolovoza 1990., te odlikovanja: Spomenica Domovinskog rata (sudjelovanje u Domovinskom ratu kao dragovoljci, borci HV-a ili na drugi djelatni način), Spomenica domovinske zahvalnosti (časnu i uzornu službu), Red hrvatskog pletera (osobiti doprinos razvitku i ugledu RH i dobrobiti njezinih građana).

Na početku priče spomenula sam da je Dragutin često viđen na ličkim večerima, te smo se dotakli i te teme odnosno zanimalo me što on misli o održavanju tih večeri

"Održavanje „ličkih večeri“ ili susreta Ličana su pohvalni jer se na njima prezentira naša baština, prvenstveno folklor, a ljudima je to i prilika da se malo vide i ispričaju (nadivane). Lijepo je vidjeti i aktivno uključivanje mladosti u te susrete"

Što se fotografije tiče, gospodin Perković kaže:

"U posljednjih 14 godina bavim se fotografijom s raznovrsnom tematikom. Samo za potrebe provedenih aktivnosti Kluba i privatno iz brinjskoga kraja imam oko 40.000 fotografija različitog sadržaja."

Ovu Ličku priču završavam vrlo važnom porukom i poukom gospodina Dragutina Perkovića koju upućuje prvenstvo (nama) mladima

"Kroz navedene projekte sačuvana je baština koja je podsjetnik mladima kako su živjeli njihovi preci, a njihova zadaća da je dopunjavaju i sačuvaju za budućnost kao spomen na teška, ali sretnija vremena."

Više fotografija na: likaclub.eu