Ne želim malen ispod zvijezda i ne želim one odvratne poglede sažaljenja jednog godišnje. Iskazujem neporecivu dozu nepristojnosti, gubim vještinu komunikacije i odlučujem ne pogledati te u oči. Da, to ću biti ja kad mi priđeš i kažeš mi kako ti je žao, čudiš se mojih 178 centimetara jer si me zadnji put vidio '95 i potvrđuješ da izgledam kao otac.

Trudim se ne misliti o ovom danu jer to je trenutak kada se sve nekako prestalo kotrljati, stvari su stale i život je dobio novu dimenziju. To je bio onaj trenutak kada je mojoj obitelji rečeno da ćemo sada sami kotrljati nešto teško, teško k'o od olova. Zvali su ga život. Težak jer su se nutrine napunile tugom, bijesom i razočaranjem. Ne vjerujem e vjerujem da sam ja ratom dobio nešto dobro. Ma, nisam ništa i lako je tako govoriti dok koračaš putem s ocem i majkom dok te drže za ruke. Lako je. Dok me majka više nije mogla držati u naramku, ja sam zapinjao o puteljke i kamenje pogledavajući sve one roditelje koji bacakaju svoju djecu u zrak dok se ona grohotom smiju. Ja to nisam imao, osim onda kada sestra nije porasla i odlučila mi to priuštiti zajedno s majkom i nije se to moglo dešavati stalno. Nije mi sestra bila otac, bila mi je sestra i njoj je trebala ruka, no opet je valjda s time što je dvije i pol godine starija od mene negdje smatrala da me mora zaštititi, a trebalo je i nju. I ona se htjela tako igrati. Tako je nekako izgledalo moje djetinjstvo daleko od ikoga. Onda mi reci što sam dobio. Ako misliš na tlo, ne priznajem ga, da nije bilo ljudskog hira i da postoji moć razuma i dogovora kakva bi trebala biti, ja bih onda imao tu ruku, a sada, sada ti ne bih ovo pisao. I dok čitaš ovo, ponavljam ti, ne žali me.

Jesam, nekada sam se bojao svoje sjene jer sam mislio da majka nije dovoljno snažna da obori oca dječarca s kojim ću se zakačiti. Naravno, bila je. Bila je dovoljno snažna jer je znala da mora zamijeniti očevu ulogu, a u suprotnom, znaš, ja bih se isto možda nekada potukao. Htio sam se potući kada su me zbog boje mojih tenisica i ne baš nekog govornog aparata nazivali pogrdnim imenima. Zbilja sam se htio zaletjeti i opaliti mu šamar, počupati ga za kosu i oboriti ga na pod. Nisam. Jer sam znao da su očevi uvijek nekako krupniji i što ako on odluči nasrnuti na moju majku. Hoću li ja onda biti kriv? Gdje mi je otac? Tko će obraniti moju majku? Tko će obraniti mene? Onda bih stao, progutao bih knedlu i krenuo dalje. Imam tlo po kojem hodam, ali što ću ja s tim tlom?

I sada kada si opet pomislio kako ti je žao, ma nemoj da ti bude, ja se više ne bojim svoje sjene. U procesu sam stasanja - od uplašenog dječarca do muškarca koji zna što hoće. Divi mi se. Slobodno mi se divi. Divi se mojoj obitelji i našoj hrabrosti. Divi se našoj borbi sa sustavom, našim svjedodžbama. Divi se mojem radnom iskustvu kojeg sam stekao zahvaljujući isključivo svojoj ambiciji i nepogrešivoj vjeri u bolje sutra. Nije mi to dalo tlo, a ni sustav koji se, ponavljam, mog oca sjeti jednom godišnje. Tada izvuče neke papire iz ladice i nekako sazna da je riječ bila o ženi s dvoje djece. Reci nam bravo. Nasmiješi nam se, tada ću dići pogled i prostrijeliti te pogledom ponosa. Ponosim se. Ponosim se svojim ocem. Svojom obitelji. Bakama i djedovima. Ponosim se sobom. Ponosim se na sve to tijekom čitave godine i onda kada se vi zaboravite ponositi, pa eto imate danas i sutra, ponosite se, ali žaliti me nemojte. Nikada.

Podijelit ću ovo na svim društvenim mrežama i to opet neću napraviti da me žalite, napravit ću to da vidite da ne živim pod okriljem onoga 'jadan ja, nemam tatu.' Nemam. Samo fizički, no njegova hrabrost da ostavi život za tlo, da tlo, pretočila je u nas istu tu hrabrost, samo što borba više nije ista. Mi se danas borimo da se ne zaboravi noseći ga u sebi svih 365 dana u godini, a svake prijestupne imamo dan više da lupimo šakom o sto' i podsjetimo na ljude koji ne smiju pasti u zaborav. Žao mi je što neki to čine puno rjeđe, a oni su državu stavili ispred vlastitih obitelji.

I za kraj Hrabrosti. Vidimo se tamo gdje smo se upoznali. Vidimo se u snovima. Tamo mi te ne mogu uzeti.

1. ZLATKO COMMERCE
2. JEZERANE 
3. INFINITY  CAFFE  & NIGHT CLUB  VIŠKOVO

NAJ IGRAČ - VLATKO PERKOVIĆ
NAJ STRIJELAC - MARKO POLJAK
NAJ  GOLMAN - VALENTINO ZORKIĆ                
FAIR PLAY - STAJNICA JUNIORI

Photo/Tomislav Perković

KLIK ZA CIJELI ALBUM SLIKA 

***

Obavijest o smrti

U dubokoj boli javljamo da je naš otac i suprug, brat, ujak i stric
MIRKO PERKOVIĆ - GEGO
blago u Gospodinu preminuo u četvrtak 19. VII. 2018. u 68. godini nakon kratke i teške bolesti. Posljednji ispraćaj dragog pokojnika bit će u nedjelju 22. VII. 2018. u 15 sati na mjesnom groblju u Stajnici.
Sveta misa služit će se nakon sprovoda.
Počivao u miru!
Ožalošćeni: kći Ana, supruga Marija, sestre Marija i Mira, brat Zdravko, nećaci i ostala tugujuća rodbina

***

Iskrena sućut obitelji u ime svih članova ZK Stajnica!

 

Donosimo vam djelić atmosfere, zabilježenu od ranijih jutarnjih sati, na aerodromu u Zagrebu! Kako bi takav događaj mogao proći bez Stajničara, čak i najmlađih! 

Pamtimo 1998., a pamtit ćemo i ovu 2018.godinu zahvaljujući našim vatreeeeenim dečkimaaaaa!

 

Mise za naše stajničke srpanjske proslave su:

Gospa Karmelska u Tominac dragi-16.07.2018. u 18h

Sv.Marija Magdalena na Brdu-21.07.2018. u 16h.

Posljednji put svadbena zvona župne crkve u Stajnici zvonila su 2011.godine i od tada muk.

U subotu, 07.srpnja 2018.godine zvonila su našem stajničkom paru Andrei i Jurici. Mi njih znamo kao par i kao mlade roditelje već dugi niz godina, a za desetu obljetnicu svoje veze napokon su se odvažili stati pred oltar i primiti Božji blagoslov.
Obred vjenčanja predvodio je vlč. Mato Vuković u prisutnosti župnika Jure Marčinkovića.
Nadamo se da neće opet proći toliko godina da s naše crkve zvone svadbena zvona, a Andrei i Jurici Movrić želimo sretan i dug brak!

 

 Utakmica HRV-ENG ostat će zapamćena svima a posebno onima koji su toga dana bili na tribinama u Moskvi. Među njima je i naša Ličanka Ana-Marija Borić koja nam je poslala fotografiju koja će reći više od mojih 1000 riječi.

Video snimku možete pogledati na: fb Priče iz ličkog kraja

preuzeto: glasgacke.hr, Jasna Ilić (Izvor: Etnografski muzej, Zagreb)

Zagreb - „ Izložbom Tragovima zavičaja, koracima nezaborava Etnografski muzej nastavlja dugogodišnju uspješnu suradnju sa zagrebačkom Međunarodnom smotrom folklora. Tematski program ovogodišnje Smotre – Baština i migracije – posvećen je skupinama koje u novoj sredini izvode folklorne tradicije zavičaja neovisno o razdoblju u kojem su ga napustile. Migracije većih zajednica i pojedinaca tijekom 20. st. bile su uzrokovane ratnim zbivanjima, državnim kolonizatorskim mjerama, agrarnom reformom i drugim ekonomskim i osobnim razlozima.

Izložba će obuhvatiti nekoliko studija primjera zavičajnih folklornih skupina i pojedinaca koji djeluju u novim sredinama u različitim dijelovima Hrvatske i u gradu Zagrebu. Osim narodnih nošnji koje su kao simbole kulturnoga identiteta ponijeli iz zavičaja, ili izradili u novim životnim okolnostima, na izložbi će biti prikazani različiti osobni predmeti, uspomene koje pojedince i obitelji sjećaju na stari kraj.

Autorica izložbe: Katarina Bušić, viša kustosica“

I gdje je tu poveznica sa našim krajem Gacke i Like. Naravno, Sinčerani. Od 1979. okupljeni pod krilo zavičajnog društva koje svih ti uskoro 40 godina uspješno vodi ing. Ivan Bogdanić, bili su i jesi najstarije zavičajno društvo ovog kraja u metropoli Hrvatske.

Ovog puta na poziv prof, Tvrtka Zebeca odazvali su se glasovno obogatiti događanje o kojem smo ovdje govorili.