Bili su to ljudi

Proslava 55.godišnjice braka: Jure i Katica Perković

Iz Dugog Sela nam je stigla lijepa vijest. Ovih dana Jure i Katica Perković, svima nam poznatiji kao Jura učitelj i Kate, proslavili su 55.godišnjicu braka u krugu obitelji i prijatelja.

O njima ne treba puno pisati, zar ne? Svi ih dobro znamo. Neki su sjedili u učionici Jure učitelja, neki kupovali u trgovini tete Kate, a mi mlađi znamo ih po spominjanju naših starijih, pričama, anegdotama... I što takvi ljudi s vremenom postanu, LEGENDE!

Čast mi je objaviti ovih nekoliko fotografija koje je zabilježio Vladimir Perković i koje će vam najbolje dočarati da ove naše legende itekako žive i uživaju pod starim danima. 

Neka dožive još puno obljetnica i dočekaju duboku starost skupa!

Za kraj ovog kratkog osvrta moram završiti s našom domaćom besedom, a i s pismom i to onako kako oni jedno drugom kažu "Koka, oćemo sad zelene oči?"  

Fotografija iz mladih dana

 

Franjo Brozinčević

Franjo Brozinčević Rođen je 1874. godine u Brinju. U Zagrebu je izučio zanat “umjetničkog bravara”. Odlaskom na pečalbu u Švicarsku zapošljava se u tvornici “Orion” kao konstruktor teretnih automobila. Zbog neslaganja sa vlasnikom “Oriona”, odlazi u Zurich te pokreće vlastitu tvornicu automobila, u kojoj su se po njegovim nacrtima proizvodili teretni kamioni i autobusi. Njegovi kamioni sa četverocilindarskim motorom vlastite konstrukcije počeli su zamijenjivati švicarske konjske zaprege uprijevozu robe. Prvi je u Evropi počeo u teretna vozila ugrađivati pogon pomoću kardanske osovine, umjesto lančanog pogona. Njegovi autobusi voze još i danas, a tvrtka je proizvela ukupno 6.685 vozila, a na svima je bio logotip tvornice i konstruktora “FBW” – Franz Brozincevic Wetzikon

 

Tko je bio Luka Perković?

Izvor: FB Studentski zbor Gacke

Znate li tko je Luka Perković, čije ime nosi OŠ Brinje?

Luka Perković je hrvatski književnik, rođen 21. siječnja 1900. godine u Malom Kutu pokraj Križpolja. Završio je studij povijesti i zemljopisa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1929. Po završetku studija, zapošljava se kao gimnazijski profesor u Varaždinu, pa zatim u Zagrebu. S deset je pjesama zastupljen u antologiji hrvatske lirike 'Između dva rata', objavljene 1942. u Zagrebu. Ističe se njegova domoljubna pjesma 'Naša pjesma' iz 1935. godine. 

Luki Perkoviću

A htio bih čuti gdje Kapela šumi,

Bosom nogom na toplu zemlju stati

I stihove k’o bijelo platno tkati. 

Sad Sena šumi.
U duši mojoj Svetog Križa zvono bije,

I jeca, jeca u tišini,

Prazno si, srce moje.

Ja ne čujem ovdje cvrčka

Kako cvrči.

Ne čujem ni riku goveda na paši.

Ni glas, očev, strogi glas,

Gdje me k sebi zove.

Sad Sena šumi.

Na obali njenoj ja sam stranac samo,

A htio bih čuti gdje Kapela šumi,

Bosonog na toplu zemlju stati,

I stihove k’o bijelo platno tkati.

(Manda Šikić Matanović)

 

Zbogom, mladi sokole!

Tako si kratko po nizini šetao

Tako si rano u visine otišao...

Put svoj nisi birao sam
Božjom voljom i došao si k nam'...
Leti tamo kamo te ista ta volja nosi
I za svoje najbliže utjehu isprosi...
Majčino srce najteže to podnosi
Jer svog sokola pod svojim srcem nosi...
Mnogi bi ti još mnogo toga reći htjeli...
Mnogi su te silno voljeli...
Mnogi bi te još samo jednom vidjeli...
Ali vremena za ništa više nema,
Nebeski doček ti se sprema...
Prijatelja svog imaš kraj sebe
On je na tom letu uz tebe.. 
Ostaju još samo riječi ove koje jako bole:
"Zbogom, mladi sokole!"
 
 

Zbogom, Mirjana...

Rođena 23.listopada 1968.godine u Bjelovaru. Živjela je sa majkom Katicom i sestrom Nadom. Otac joj je rano preminuo, u tridesetim godinama svoga života.

Žena koja se svojim dolaskom u Stajnicu još 1989.godine udajom za našeg Zdravka (Žrdonju) malo po malo uvlačila u srca svim mještanima našega sela, ali i šire.  Mirjana, da, „Mirjana iz Zippa“...

Majka dvoje djece. Starija kćer, Ivana, rođena je u svibnju 1989.godine kao nedonošće,  a mlađi sin, Marko, došao je na svijet 1991.godine.

Godinu dana kasnije otvorili su gostionicu „Zippo“, u samom, rekli bi mi, „centru sela“. Od tog trenutka, malo po malo, nesvjesno, Mirjanu su svi znali na sam spomen naziva gostionice. Ona je bila duša te male lokalne gostionice, ali i duša u cijelome selu. Nije se izdvajala od domaćih ljudi ni po čemu. Zapravo, možda je, bila je, za razliku od mnogih, uvijek za šalu, nasmijana, ništa joj nije bilo teško ni napraviti ni pomoći. „Ma ta dela i muške i ženske posle! Vuče u tačka nešto sad vamo sad tamo, pa ne moreš je ni povatat kadi je ni ča sve brže napravlja!“, znalo se čut često.

Bila je žena koja je živjela život punim plućima. Kad se radilo radila je, ali kad god je mogla, sebi je priuštila „5 minuta za sebe“ ,pa makar to bio odlazak u Brinje na sajam. Ponedjeljkom smo znali da u Zippo nemamo po što ići prije podne jer je Mirjana u Brinju. Bila je žena koja nije poginjala glavu da bi se prilagodila svijetu. Imala je Ja u tom svijetu i ili si je takvu prihvatio ili nisi, kao da je to bilo bitno.

Svima bi nam baš ta žena trebala biti uzor po pitanju načina života, posebno nama ženama. Sjećam se, kad god bi svratila u Zippo, Mirjana je odmah pitala „Dobila sam novi broj Neckerman kataloga, oćeš pogledat?“... Uživala je u tako malim stvarima poput tih modnih kataloga. Kad bi joj se nešto svidjelo, neki komad odjeće „Ma odmah sam naručila u tri različite boje jer znam da ću to nosit!“.

Evo, pišem, a suze mi klize niz lice...vjernik sam i doista vjerujem u život Vječni, ali i čovjek sam...

Vratit ću se na trenutak u 1989., na dan proslave Mandalene koji je ujedno bio i dan kada su Mirjana i Zdravko pred oltarom izrekli svoje zavjete „...u dobru i zlu, dok nas smrt ne rastavi...“ . I živjeli su tako, nekad bolje nekad gore, kako to već biva, sve dok ih smrt nije rastavila...

Borba sa okrutnom bolešću počela 2010.godine. Promjene od jačih, slabijih, pa i stagnirajućih perioda, punih 6 godina, Mirjana je podnosila udarce zle bolesti kao pravi borac. Sitne tjelesne građe, ali ogromne volje za životom, borila se junački i hrabro do samoga kraja... do dana kada je valjda sam Bog rekao „Dosta je!“

Otišla je i ostavila iza sebe golemu tugu i prazninu, ali i golemu radost za svoga života koju je iz dana u dan sijala gdje god bi se bila pojavila.  Neka upravo ta radost nastavi živjeti i u našem malenom selu i u njezinoj obitelji. Neka „Mirjana iz Zippa“ i njezin vedar duh ostanu zauvijek u našem kraju!  

Iskrena sućut obitelji!

 

Poziv: Misa za pok. Milu Ivančića

Preuzeto: ubozavalje.blogspotslika


Pozivamo Vas na misu za pokojnog vlč. Milu Ivančića 24.09. u 9h u Sigetu u crkvi sv. Križa.

 

U spomen na strica Matu: "Kada mi nedostaješ toliko da poželim zaustaviti vrijeme, zastanem i zaronim u svoje najskrivenije dijelove"

 Ako biste me pitali koji je najtužniji dan u mom životu, ne bih dvojio ni trena. To je dan kada sam izgubio sebe, jedan dobar komadić svog lika i postojanja.

Ako ste me već čitali znate da sam izgubio oca netom nakon rođenja. Imao sam puno podrške, imao sam majku koja me podržavala u mojim htijenjima i nikada nije izrugivala moje slabosti i strahove. Ipak, ja sam pronašao i oca, da našao sam ga. Nije se isto zvao, nije bio majčin suprug i nigdje nije pisalo, ali bio je, bio je moj otac više od svih muškaraca koji su koračali kuglom zemaljskom. Zvao se anđeo. Njegov zagrljaj bio je najsigurnije mjesto na koje sam mogao otići.

Bio sam njegov tip. Da, baš tako me zvao: ''Moj tip !''

 Znaš, striče jesam. Tvoj sam tip. Želim rasti u čovjeka poput tebe, želim da moje srce raste isto toliko kako bih u njega mogao spremiti istu količinu ljudi koje si ti mogao. Htio bih moći oprostiti svima kojima si ti oprostio. Htio bih biti hrabar koliko si ti bio i htio bih ustrajati u svoj toj dobroti u kojoj si ti ustrajao.

Nikada neću zaboraviti trenutak kada nam je majka izbezumljeno, jecajući i kroz suze rekla: ''Nema ga više.'' Sjećam se pogleda koji mi je uputila, sjećam se sestre koja je pognula glavu koljenima i briznula u plač, sjećam se kako šokirano pogledavam oko sebe i vjerujem da se majka šali. Bio sam spreman vjerovati da je sve samo loš crni humor, jer nisam mogao vjerovati da sam opet izgubio. Nisam mogao vjerovati da smo svi izgubili. Svijet je izgubio. Za par trenutaka čuo se samo jecaj.

Moj stric bio je dijelom mene, a kako je taj dio netko iz mene tako snažno istrgnuo, odlučio sam postati kao moj stric. Živjet ću istim vrijednostima i biti jednako dobar. Trudit ću se nikoga ne rasplakati, trudit ću se biti čovjek jednako kao što si ti bio.

Nije prošao ni dan da te se nisam sjetio. Hodajući ulicom još se nadam da ću te sresti. Htio bih samo još jednom poljubiti tvoje oštro lice i priviti se uz tvoje snažne grudi. Još jednom poći na najsigurnije mjesto na svijetu, mjesto s kojega sam moga doseći najviše snove.

Nemam potrebu svakome pojašnjavati tu vezu, ali nikada i nikome neću dopustiti da te iz mene istrgne. Kada mi nedostaješ toliko da poželim zaustaviti vrijeme, zastanem i zaronim u svoje najskrivenije dijelove. Tamo te krijem. Tamo stanuješ i od tamo nikada nećeš otići.

U spomen na 12. godišnjicu smrti Mate Tominca

Nikada te neću zaboraviti. Volim te.

Nagrada za najljepšu okućnicu 2016.: Mirko i Ružica Sertić, Stajnica

Preuzeto: likaonline.hr, Dražen Prša


U sklopu proslave Dana Općine Brinje, u organizaciji TZ Općine Brinje provedena je akcija za najljepše uređenu okućnicu na području općine. Na svečanoj sjednici Općinskog vijeća načelnik Općine Zlatko Fumić, predsjednik Općinskog vijeća Davor Vičić i dir. TZ Općine Brinje Mira Špehar uručili su priznanja za najljepše uređene okućnice. Tako je kao treće mjesto među najljepše uređenim okućnicama pripalo Željki Draženović iz Brinja, drugo mjesto Ružici Perković iz Brinja dok je najljepše uređena okućnica Ružice i Mirka Sertića iz Stajnice.

Ivan Dumenčić - uspješan sportaš rodom iz Stajnice

Čast je i ponos pisati o nekome za koga čuješ  "Taj je mali iz Stajnice!" 

Da je moguće imati uspješnu sportsku karijeru i završiti studij, dokazuje naš Ivan, iza kojega su jedni  od najuspješnijih dana u životu. Naime, u nedjelju, 17. srpnja sa svojom je reprezentacijom rukometa na pijesku osvojio zlato na svjetskom natjecanju u Budimpešti, a potom je uspješno obranio i diplomski rad te službeno priveo kraju svoj studentski period života. Pod mentorstvom Zlatka Barilovića, univ. spec. oec., v. pred., napisao je rad na temu „Projekt organizacije turnira rukometa na pijesku“

Ivan je igrao pet sezona u Hrvatskoj  premjer rukometnoj ligi u RK Dubrava.

Najveći uspjesi finale Hrvatskog kupa 2013/2014. i treće mjesto u prvenstvu Hrvatske 2014/2015.

Iza toga bio je mjesec i pol dana u Qtraru u klubu Al Rayann, a potom pola sezone u Banja Luci u Borcu gdje je igrao Seha ligu, prvu BiH ligu i BiH kup.

Trenutno je u Istambulu gdje je potpisao ugovor na godinu dana i igrati će Tursku prvu ligu. Za reprezentaciju Hrvatske rukometa na pijesku igra već pet . Šest godina i prvaci su Europe čitavo to vrijeme. Bili su drugi na Svijetu, ali su sada i to osvojili i postali prvaci Svijeta.

S obzirom na brojna putovanja i odsutnost, sve konzultacije sa svojim mentorom i izmjene na radu Dumenčić je odrađivao online, preko Skypea, a mentor Barilović istaknuo je kako je zasigurno riječ o jedinstvenom primjeru u svijetu, s obzirom na to da je posljednju verziju rada Ivan poslao dva sata prije odlaska na utakmicu finala svjetskoga prvenstva u rukometu na pijesku.

Sportski put Dumenčića vodi u Tursku, gdje nastavlja svoju karijeru igrajući rukomet u jednom klubu u Istanbulu, no, kako je napomenuo, u daljnjoj se budućnosti ipak vidi samo u Hrvatskoj, radeći na onome za što se i obrazovao – na sportskim projektima.

Jedan od intervja s Ivanom možete pročitati na:  http://www.radiostudent.hr/interview-ivan-dumencic-pjeskasi-na-krovu-svijeta/ 

Zahvaljujemo ocu M.Dumenčiću na informacijama, fotografijama i članku EFZG-a!