Bili su to ljudi

Posljednji ispraćaj našem Petru Rajkoviću! (1943.-2017.)

Preminuo je Petar Rajković (1943.-2017.), naš Pero, naš prijatelj i suosnivač ZK Stajnica!

Posljednji ispraćaj bit će u srijedu 13.prosinca 2017. u Zagrebu na Mirogoju (krematorij)  u 11.35h.

Neka mu je vječna slava i hvala za sve što je dao za našu udrugu! 

 

Malena djevojčica, veliki ponos Stajnice!

Iris Šprajc, djevojčica rođena 19. siječnja 2009. Čekajte, sigurno već razmišljate kao što bi i sama “ma čija je to mala?!“, e pa da to odmah u startu riješimo, to je kćer Mile Okice. E tako, sad vam mogu dalje ispričati zašto je i ona našla kutak na našoj stranici...

Iris nije obična djevojčica (je pa kad je Okica u pitanju ne more ni bit, nu da li), ona je član TKD Brinje u kojem (već ili tek) godinu dana trenira i postiže odlične rezultate na veliko zadovoljstvo prije svega svojih roditelja, ali i svih nas!

Svaki turnir medalja! Ona ipak raste ispod Kapele,  a ima i snagu i srce ko Kapela. Protivnice već sve znaju za njezin bočni udarac koji je jak kao naša Kapela. Protivnice padaju kao kruške. Sve to zvuči tako smješno, ali je istinito, što će vam itekako dobro posvjedočiti fotografije.

Iris ima i mlađega brata, Brunu, koji je također krenuo njezinim stopama. Nadamo se da ćemo kroz koju godinu i njemu posvetiti jedan ovakav članak. Do tada neka uživa uz svoju uspješnu seku jer kako kaže njihova majka Lidija „njemu je to još samo igra!“.

TKD klub Brinje ima samo 8 članova, ali svi postižu sjajne rezultate!

Sljedeći nastup naše Iris je 25. studenog 2017. Navijamo za Iris i ostale članove TKD Brinje da naš kraj i sebe prezentiraju onako kako to oni najbolje znaju, herojski u herojskom gradu Vukovaru!

 

KLIK NA SLIKU ZA VIŠE FOTOGRAFIJA

Otišao je veseli starac bijele kose...

Nikola Perković, rođ. 13. travnja 1949.god. u Stajnici. Radni vijek odradio je u Sloveniji i Njemačkoj, a onda i Hrvatskoj u Dalekovodu odakle je i otišao u zasluženu mirovinu.

Starac bijele kose, vedra duha, nasmijana lica, uvijek za šalu. Čovjek kojeg je bilo zadovoljstvo susretati zbog pozitivne energije koju je oko sebe širio, čovjek koji je ponosno nosio u sebi ličku krv koja ga je na svaki poziv za ličke, a posebno stajničke večeri vukla da se odazove. Čovjek koji je bio dugogodišnji član ZK Stajnica, čovjek o kojem bi mogla pisati niz lijepih stvari napustio je ovaj svijet. Što je bila njegova volja, a što od Onoga gore, to njih dvoje najbolje znaju. Ono što je bitno da je on otišao s ovoga svijeta u život vječni, život u kojem će svih nas zajedno sa svim našim dragima koji su već tamo gore, bez sumnje čekati.

Nikola je ispraćen u krugu najuže obitelji 02. kolovoza 2017.godine na groblju u Velikoj Gorici.


"Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima..." (D. Cesarić)

 

Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njemu!

U znak sjećanja na poginulog Zlatka Tominca... (04.08.1995.-04.08.2017.)

Slika: lika-online.hr

Kako se prisjetiti Zlatka nego riječima njegovog sina...sina koji se za vrijeme Oluje tek razvijao ispod majčina srca...sina koij ga nikad nije mogao fizički dotaknuti niti vidjeti... 

Ivan Tominac: Davne 1995., u ratno razdoblje, Zlatko je prvog dana operacije Oluja smrtno stradao. Boreći se za svoju zemlju i sigurnu egzistenciju svoje obitelji i bližnjih žrtvovao je sebe, život i sreću svojih najmilijih. Kako posredstvom rata nekolicina djece među kojom sam i sam, nije uspjela upoznati svoje vlastite očeve i majke, teško nam je govoriti o njima iz prve ruke. Govoreći o tome na početku gdje sam rekao kako ne čuvši niti jednu nepodobnu informaciju s velikom sigurnošću mogu ustvrditi da je moj otac bio dobar čovjek, sin, muž, prijatelj i otac. Načuvši razgovore drugih, uvijek sam čuo samo dobro. Slušao sam s ponosom, upijao i doživljavao svog oca kroz iskustva i adekvatne opise situacija njegovih znanaca. Slušajući o hrabrosti, ustrajnosti i spremnosti moga oca na pomoć drugima, često sam htio biti poput njega. Često sam htio slušati još, a nikada nisam morao postavljati dodatna pitanja. Na spomen moga oca govorilo se i govori se sa smiješkom. Govori se sa smiješkom koji se povremeno miješa s osjećajem ljutnje i prijezira. Svjesni toga kako je velik čovjek sada drugdje, a ne tamo gdje bi trebao biti pobuđuje tugu; tugu koja se miješa s razočaranjem. Razočaranjem u svijet i sustav koji je prouzročio nemili ishod. Iako nisam imao priliku vlastitog oca fizički dodirnuti, zagrliti ili čuti njegov glas, znam da je prisutan. Imam anđela čuvara od trenutka kada sam imaoprilike postati svjestan sebe, a s velikim težnjama i željom za boljim svijetom mogu se samo ponositi.

Naslijediviši genetikom fizički izgled svoga oca, rodbina i prijatelji često me poistovjećuju s njime. Prepoznatljivošću volim privući pojedince koji će se ponositi onime što jesam danas, odnosno pojedince koji će smatrati kako se moj otac ima zbog čega ponositi...izbjegavam ljude koji će me žaliti i smatrati kako mi je zbog gubitka oca potrebna pomoć, te kako zbog iste situacije nečemu nisam dorastao. Ne volim to, jer znam da moj otac to ne bi volio! Ne volim etikete i privlačenje pažnje isključivo zbog gubitka oca. Nastojim se za svoje mjesto izboriti vlastitim znanjem i spretnošću, a beneficije dobivene očevom pogibijom koristim onda kada su mi nametnute. Inače vješto skrivam svoj status djeteta poginulog branitelja iz jednog osobitog razloga, želim biti deklariran kao sin Zlatka Tominca. Ne želim koristiti riječ pokojni, jer on je još uvijek tu. U nama. Volim privući pažnju kao individua čiji je otac bio heroj, jer u krajnosti ja sam uspio. Iako nije fizički sa mnom, ja njegovu prisutnost kroz cijeli svoj život osjećam i svoje uspjehe pripisujem upravo tom osjećaju da je on kraj mene.

Često pogledavši majku, konstatiram kako je otac birao snažnu ženu. Uvijek sam ga u mislima hvalio zbog toga, a zahvaljujći majci imao sam priliku upoznati njega. Imao sam priliku upoznati hrabrost. Danas, kada bi hrabrosti trebao dati ime, hrabrost bi se zvala Zlatko.

Ne stane ljubav prema ocu u stih,
Ne stane ljubav ni u knjigu,
Ali danas neću biti tih.

Hrabrosti moja zagrlit ćemo se u snovima,
Porazgovarat ćemo o mojim planovima,
I podržat ćeš me i čuvati kao do sada,
Iako ja bih da dolje si rada,

Ipak gore me čuvaj i dalje i dođi kada stigneš,
Dođi u snove na čašiču sreće i divana,
Dođi mi onako hrabar jer ti si moja nebeska snaga.
  

Zlatna misa vlč. Mate Vukovića

Ako se ikada zaputite u Gorski kotar, makar da obiđete taj naš divan susjedni kraj, ne zaboravite mještanima spomenuti da ste iz Stajnice. I svakog će Gorana to asocirati na divnog i nadasve simpatičnog svećenika - Matu Vukovića. U Gorskome kotaru gotovo da nema mještana koji nije čuo za njega, tog vremešnog i šaljivog svećenika koji je cijeli svoj radni vijek proveo tamo.

Ova godina posebna je za tog našeg čovjeka koji je posvetio svoj život vjeri i Crkvi. Prošlog je tjedna proslavio 50 godina svoga svećenstva svečanom Zlatnom misom u kapelici Marije Majke Crkve, u Rijeci. Tamo gdje sada stanuje naš dobri svećenik.
Pa evo kratkih crtica iz njegovog životopisa.
Mate Vuković, u našem kraju poznat kao Ruzić, rođen je 11.veljače 1943.godine u Stajnici, od oca Josipa i majke Marije. Osnovnu školu završio je u Stajnici. Srednju školu pohađao je najprije u Pazinu, a zatim u Rijeci gdje je i maturirao. Studirati je počep 1963.godine u Pazinu. Studirao je u Pazinu, Zadru a završio teologiju u Rijeci. Zaređen je za svećenika 2.7.1967. u Senju, a Mladu misu je imao 30.7.u Stajnici. 
Cijeli svoj radni vijek proveo je u Gorskom kotaru. Kao mladi svećenik, 1968.godine postaje župnik u Tršću, Prezidu i Čabru. 1990.godine preuzima župu Vrbovsko gdje je bio župnik sve do 2008.godine. Od 2008.do 2014.godine bio je župnik Brod Moravica, Postene i Završja. 
U kolovozu 2008.godine odlazi u mirovinu nakon punih 40 godina rada. Seli u Svećenički dom Ivana Pavla II u Rijeci.
9.srpnja 2017.proslavio je Zlatnu misu kao spomen na 50 godina od Mlade mise u Stajnici.
 
Mate Vuković i dalje rado koji put godišnje posjeti svoju rodno selo, Stajnicu, gdje ima sestru i njezinu obitelj.
 
Završit ću ovaj tekst o ovom divnom čovjeku njegovim riječima koje mi je izgovorio kada sam ga upitala koliko ima godina, a koje će vam otkriti koliko je šaljiv i kako na život gleda pozitivno:
"Imam 74godine i živit ću dok se ne izvrnem!".
 
 
 
 
 

Proslava 55.godišnjice braka: Jure i Katica Perković

Iz Dugog Sela nam je stigla lijepa vijest. Ovih dana Jure i Katica Perković, svima nam poznatiji kao Jura učitelj i Kate, proslavili su 55.godišnjicu braka u krugu obitelji i prijatelja.

O njima ne treba puno pisati, zar ne? Svi ih dobro znamo. Neki su sjedili u učionici Jure učitelja, neki kupovali u trgovini tete Kate, a mi mlađi znamo ih po spominjanju naših starijih, pričama, anegdotama... I što takvi ljudi s vremenom postanu, LEGENDE!

Čast mi je objaviti ovih nekoliko fotografija koje je zabilježio Vladimir Perković i koje će vam najbolje dočarati da ove naše legende itekako žive i uživaju pod starim danima. 

Neka dožive još puno obljetnica i dočekaju duboku starost skupa!

Za kraj ovog kratkog osvrta moram završiti s našom domaćom besedom, a i s pismom i to onako kako oni jedno drugom kažu "Koka, oćemo sad zelene oči?"  

Fotografija iz mladih dana

 

Franjo Brozinčević

Franjo Brozinčević Rođen je 1874. godine u Brinju. U Zagrebu je izučio zanat “umjetničkog bravara”. Odlaskom na pečalbu u Švicarsku zapošljava se u tvornici “Orion” kao konstruktor teretnih automobila. Zbog neslaganja sa vlasnikom “Oriona”, odlazi u Zurich te pokreće vlastitu tvornicu automobila, u kojoj su se po njegovim nacrtima proizvodili teretni kamioni i autobusi. Njegovi kamioni sa četverocilindarskim motorom vlastite konstrukcije počeli su zamijenjivati švicarske konjske zaprege uprijevozu robe. Prvi je u Evropi počeo u teretna vozila ugrađivati pogon pomoću kardanske osovine, umjesto lančanog pogona. Njegovi autobusi voze još i danas, a tvrtka je proizvela ukupno 6.685 vozila, a na svima je bio logotip tvornice i konstruktora “FBW” – Franz Brozincevic Wetzikon

 

Tko je bio Luka Perković?

Izvor: FB Studentski zbor Gacke

Znate li tko je Luka Perković, čije ime nosi OŠ Brinje?

Luka Perković je hrvatski književnik, rođen 21. siječnja 1900. godine u Malom Kutu pokraj Križpolja. Završio je studij povijesti i zemljopisa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1929. Po završetku studija, zapošljava se kao gimnazijski profesor u Varaždinu, pa zatim u Zagrebu. S deset je pjesama zastupljen u antologiji hrvatske lirike 'Između dva rata', objavljene 1942. u Zagrebu. Ističe se njegova domoljubna pjesma 'Naša pjesma' iz 1935. godine. 

Luki Perkoviću

A htio bih čuti gdje Kapela šumi,

Bosom nogom na toplu zemlju stati

I stihove k’o bijelo platno tkati. 

Sad Sena šumi.
U duši mojoj Svetog Križa zvono bije,

I jeca, jeca u tišini,

Prazno si, srce moje.

Ja ne čujem ovdje cvrčka

Kako cvrči.

Ne čujem ni riku goveda na paši.

Ni glas, očev, strogi glas,

Gdje me k sebi zove.

Sad Sena šumi.

Na obali njenoj ja sam stranac samo,

A htio bih čuti gdje Kapela šumi,

Bosonog na toplu zemlju stati,

I stihove k’o bijelo platno tkati.

(Manda Šikić Matanović)

 

Zbogom, mladi sokole!

Tako si kratko po nizini šetao

Tako si rano u visine otišao...

Put svoj nisi birao sam
Božjom voljom i došao si k nam'...
Leti tamo kamo te ista ta volja nosi
I za svoje najbliže utjehu isprosi...
Majčino srce najteže to podnosi
Jer svog sokola pod svojim srcem nosi...
Mnogi bi ti još mnogo toga reći htjeli...
Mnogi su te silno voljeli...
Mnogi bi te još samo jednom vidjeli...
Ali vremena za ništa više nema,
Nebeski doček ti se sprema...
Prijatelja svog imaš kraj sebe
On je na tom letu uz tebe.. 
Ostaju još samo riječi ove koje jako bole:
"Zbogom, mladi sokole!"
 
 

Zbogom, Mirjana...

Rođena 23.listopada 1968.godine u Bjelovaru. Živjela je sa majkom Katicom i sestrom Nadom. Otac joj je rano preminuo, u tridesetim godinama svoga života.

Žena koja se svojim dolaskom u Stajnicu još 1989.godine udajom za našeg Zdravka (Žrdonju) malo po malo uvlačila u srca svim mještanima našega sela, ali i šire.  Mirjana, da, „Mirjana iz Zippa“...

Majka dvoje djece. Starija kćer, Ivana, rođena je u svibnju 1989.godine kao nedonošće,  a mlađi sin, Marko, došao je na svijet 1991.godine.

Godinu dana kasnije otvorili su gostionicu „Zippo“, u samom, rekli bi mi, „centru sela“. Od tog trenutka, malo po malo, nesvjesno, Mirjanu su svi znali na sam spomen naziva gostionice. Ona je bila duša te male lokalne gostionice, ali i duša u cijelome selu. Nije se izdvajala od domaćih ljudi ni po čemu. Zapravo, možda je, bila je, za razliku od mnogih, uvijek za šalu, nasmijana, ništa joj nije bilo teško ni napraviti ni pomoći. „Ma ta dela i muške i ženske posle! Vuče u tačka nešto sad vamo sad tamo, pa ne moreš je ni povatat kadi je ni ča sve brže napravlja!“, znalo se čut često.

Bila je žena koja je živjela život punim plućima. Kad se radilo radila je, ali kad god je mogla, sebi je priuštila „5 minuta za sebe“ ,pa makar to bio odlazak u Brinje na sajam. Ponedjeljkom smo znali da u Zippo nemamo po što ići prije podne jer je Mirjana u Brinju. Bila je žena koja nije poginjala glavu da bi se prilagodila svijetu. Imala je Ja u tom svijetu i ili si je takvu prihvatio ili nisi, kao da je to bilo bitno.

Svima bi nam baš ta žena trebala biti uzor po pitanju načina života, posebno nama ženama. Sjećam se, kad god bi svratila u Zippo, Mirjana je odmah pitala „Dobila sam novi broj Neckerman kataloga, oćeš pogledat?“... Uživala je u tako malim stvarima poput tih modnih kataloga. Kad bi joj se nešto svidjelo, neki komad odjeće „Ma odmah sam naručila u tri različite boje jer znam da ću to nosit!“.

Evo, pišem, a suze mi klize niz lice...vjernik sam i doista vjerujem u život Vječni, ali i čovjek sam...

Vratit ću se na trenutak u 1989., na dan proslave Mandalene koji je ujedno bio i dan kada su Mirjana i Zdravko pred oltarom izrekli svoje zavjete „...u dobru i zlu, dok nas smrt ne rastavi...“ . I živjeli su tako, nekad bolje nekad gore, kako to već biva, sve dok ih smrt nije rastavila...

Borba sa okrutnom bolešću počela 2010.godine. Promjene od jačih, slabijih, pa i stagnirajućih perioda, punih 6 godina, Mirjana je podnosila udarce zle bolesti kao pravi borac. Sitne tjelesne građe, ali ogromne volje za životom, borila se junački i hrabro do samoga kraja... do dana kada je valjda sam Bog rekao „Dosta je!“

Otišla je i ostavila iza sebe golemu tugu i prazninu, ali i golemu radost za svoga života koju je iz dana u dan sijala gdje god bi se bila pojavila.  Neka upravo ta radost nastavi živjeti i u našem malenom selu i u njezinoj obitelji. Neka „Mirjana iz Zippa“ i njezin vedar duh ostanu zauvijek u našem kraju!  

Iskrena sućut obitelji!