Priče iz ličkog kraja

Prvi broj župnog lista župe BDM Brinje

Pripremila: vjeroučiteljica Josipa Češarek Mudrovčić

U vremenu kada smo svi od najmanjih do najvećih jako usmjereni na društvene mreže, medije i online tehnologiju uz podršku župnika Josipa i neizostavnu suradnju vjeroučenika osnovne škole Luka Perković, Brinje izašao je prvi broj župnog lista župe Uznesenja BDM, Brinje s nazivom POD NEBESKOM GRADINOM.

Velika hvala vjeroučiteljicI Mihaeli Kostelac Blažanin na suradnji. Hvala vjeroučenicima Martini Lokmer i Ivanu Vukoviću, našoj maloj, a velikoj umjetnici Natali Krznarić koja je osmislila i nacrtala naslovnu stranicu. Hvala i svim drugim vjeroučenicima koji su dali svoj doprinos. List koji je pred vama samo je početka.

Pozivam sve koji imaju volje, talenta i vremena da nas obogate svojim pisanim ili likovnim radovima za slijedeći broj. Tako ćete svi pridonijeti obogaćivanju i duhovnom rastu cijele župe.

KLIK NA SLIKU I PRELISTAJ ŽUPNI LIST

Gabrijela Pernar: "Dan kej san"

 Dan kej san

Jutrom se budim, otpirem oči,
Na lice mi veliki osmij skoči.
Snig je u Lipica pal i zabielil kraj,
Krove i pute zatrpal, a ljudem muke zadal.
Brzo se oblačim, baka fuzekljine pruža,
Pa kaže: ˝Na Gabe, ovie ti sad po zimi griedu,
Takove u dućanu sigurno ne pletiedu!˝

Po fruštiku treba iskoristit dan,
Sa vrićami slame u dragu puoć i vratit se prvo nego padie nuoć.
Gaće mokre, buce pune sniga,
Al ditinjstvo sritno i bez puno briga.
Lako za mokru robu, ona se uz šporet grije,
Dok vani cielo vrime mrzla bura brije.

Svi oko stola, ča ćemo za jilo,
˝Ja ću palentu (s kiselinom), a vi kako bilo!˝
A unda brzo u krevet, naporan je taj dičji dan,
Oči se sklapadu i polako padam u san.

Ča će bit jutra, ne znam,
Ali želja je tuote; ja bi sve ispočetka,
Tako mi svakoga napisanoga rietka!

 
  
Priču o Gabrijeli Pernar pročitajte OVDJE

FOTO - Stajnica u razmaku od 10 dana...

Foto-album / Iris Šprajc

 Fotografije nastale 13. siječnja 2021. te 10 dana kasnije. 

KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ ALBUM

Novogodišnja čestitka načelnika Brinja Zlatka Fumića

Izvor: FB Općina Brinje

Iako je iza nas teška,i po mnogo čemu neuobičajena godina ispratili smo je svatko na svoj način.

U godini koja je iza nas i koja nas je mnogočemu naučila,u kojoj smo kao narod pokazali  veliko suosjećanje sa mjestima koja su pogođena potresom,susreli smo se sa COVID -19 i nizom drugih situacija koje  smo sve prevazišli i pokazali veliko srce i snagu. 
Sve situacije koje smo ostavili iza nas su nas naučili i pokazali da smo samo ljudi i da moramo kada je to najteže brinuti jedne za druge.
2020.godina neka ostane iza nas i neka nam se više neponovi,dok se 2021.veselimo jer očekujemo da će nam donijeti nadu u bolje sutra te da će se situacija smiriti i da ćemo se u konačnici moći vratiti koliko toliko u normalan život.
Svima želimo zdravu, sretnu, veselu, poslovno i privatno dobru novu 2021. godinu.
Čuvajmo jedni druge i podržavajmo se.
I još jednom Sretnu,mirnu i veselu novu 2021. godinu od srca vam žele Načelnik Zlatko Fumić sa službenicima te Predsjednik Općinskog vijeća Ivan Perković sa vijećnicima.  

FOTO: Badnjak - Stajnica i Lipice

Photo/Gabrijela Perković i Iris Šprajc, Stajnica

 

Photo/Katarina Brbot, Lipice

#OSTANIDOMA - Žene u akciji i "Lička kapa" u izolaciji!

KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ VIDEO

Nikolina Matić: "Križpolje"

Križpolje

Igrah se davno
Ispred jedne kuće.
Na crkvu gleda
I sluša kako zvono tuče.

Nekoć je tamo
Mala pošta bila.
Ta stara kuća,
Meni draža nego vila.

Kako su tople bile
Te ličke noći.
Eh, da mi je opet
U te dane doći.

A preko dana,
Gledaš polja rodna.
I zahvaljuješ Bogu
Što je godina plodna.

Putem, iza Crkve,
Pasle su krave.
I nigdje nije bilo
Zelenije trave.

I ovce su pasle,
I konja je bilo.
Ponekad pomislim
Da mi se samo snilo.

Jer nema toga,
Nema više.
Neke duge ceste
Polja nam pokriše.

Još samo zvonik
Na crkvi bije.
I zove narod
Da se unutra slije.

Nema više
Ličkih prela.
Nema više
Okupljanja sela.

Pomriješe starci,
A mlade put odnese
U novi život,
Na druge adrese.

Prođeš li putem
Do škole stare,
Vidjet ćeš samo
Prazne bunare.

Nema nikog
Da natoči vodu,
Ni djece da skaču
Po školskom podu.

Prođeš li dalje,
Do Praputnica,
Vidjet ćeš neka
Nova lica.

Tamo uz igralište,
Dva gola stoje.
Dok novi dječaci
Pogotke broje.

Groblje je puno
I mirno spava.
Oko njega samo
Obrasla trava.

Eh, moje Križpolje,
Ostalo si pusto.
A nekad bilo
Naseljeno gusto.

Tek pokoji traktor
Cestom prođe.
Al nitko više
Na rakiju ne dođe.

Selo moje malo,
Čuvaj mi polja i njive.
Nek rodne budu
One slatke ličke šljive.

Živi mi, Križpolje,
U srcu moje Like.
Ti rodna grudo
Moga dida Mike.

 

Photo: Biserka Galetić Karlica

Anica i Mike Sertić(Pruder): “Doživili smo skupa već 50 godin braka, ali još smo relativno mladi!"

Jedna lijepa lička priča prigodna za veljaču, mjesec ljubavi. Valentinovo ne spominjem jer ovaj bračni par za taj dan nije ni niti znao do prije par godina, a doživjeli su ravnih 50 godina skupa u braku.

"Nije bilo bajno, da se razumimo, ali u dogovoru i razgovoru savladali smo sve pa i 50 godina braka", započinju svoju priču Anica i Mike.

Kad sam ih upitala svađaju li se, oni sa smiješkom odgovaraju:

"Ma ni govora! Nikad se nismo svađali niti se svađamo… sve dok se ne probudimo i dok ne idemo leć!"

U šaljivom tonu tvrde…

"Naravno da lažu oni koji kažu da se nikada ne svađaju. Kako se ne bi posvadili? Je ma smo se i danas devet puti porječkali."

Ono što me najviše zanimalo to je bio njihov početak, kako je to u njihovo vrijeme bilo…

"Ja sam imala 16 godin kad smo se upoznali. Misliš da je to bilo ko danas da se zabavlja po nekoliko godin pa se onda ženi, a jok! Mi smo u roku od 3 tjedna i prohodali i zaruke obavili i krunicu i venčali se. Nis ja ni godine imala za udaju pa sam ih morala „kupovat“ i na liječnički pregled sam morala ić da doktor da potvrdu da sam sposobna za udaju."

Zbližili su se u vrijeme kada je Mike bio u vojsci odnosno kada je došao kući na odsustvo.

"Sastali smo se u jesen u krugu prijatelja kadi je bila udana moja sestra", kaže Anica.

Vjenčali su se 5. siječnja 1969.godine.

"To je bila nedilja, ni to bilo ko danas da je subotom svadba ili po novom i petkom. Zimska doba je to bilo pa niko ni maril ča je nedilja jer drugi dan ni bilo previše posla. Ni bila velika svadba… Tad još ni struje nije bilo. Baš te godine, ali u jesen, je došla."

U to njihovo vrijeme kada su se vjenčali, život u obitelji, i konkretno kod njih, kada je došla mlada snaha izgledao je ovako

"U kući su bili mama, tata, brat i nas dvoje. Sićam se tog prvog jutra, ko da je bilo jučer. Ujutro sam se digla prije od svih, tako su mi rekli da se moram dignut prije starih gospodara naložit šporet i ić u štalu pomust krave. Ja sam tako napravila, kako su me kod moje kuće učili da tako mlada snaja mora postupit. Moj svekar kad se digal, kad me vidil da ložim šporet rekal mi je da ja ni slučajno ne ložim ujutro nego da idem leć u krevet. Imala sam sriće sa ti starci, inače bi se mladu odma „ispapričalo“ da gre tamo od kud je i došla", izgovara kroz šalu Anica

Žensku djecu se tako i odgajalo i kad bi došla u muževu kuću znala je što je čeka.

"Mike je godinu nakon vjenčanja otišao u Njemačku raditi. Počeo je tamo raditi i prije, odmah nakon vojske, ali tu godinu kada su se vjenčali ostao je kod kuće. Kući je dolazio dva puta godišnje kući i to uglavnom na tri tjedna. Dolazio bi za Božić i za Petrovu u košnju. Sve te godine Anica je držala ne tri nego četiri kuta kuće i to ne samo one u ličkom selu nego ubrzo i u Zagrebu…"

Dana 28. kolovoza 1986. doselili su u Zagreb najviše zbog djece (zbog škole).

"To je bila subota, on je u nedilju išal za Njemačku, a dica u pondiljak u školu, kaže Anica. Tada smo se baš preselili vamo. Zemljište smo kupili ’80 i odonda do useljenja malo po malo delali i gradili i to sami. Najprije poljski zahod, pa baraku i onda dalje kuću. Od temelja do krova. Zato mišalicu ne mogu smislit kad je samo čujem da negdi dela, a kamo li da je vidim negdi u susjedstvu. Milijardu sam ih okrenula dok se kuća uzidala…"

Kada smo krenuli u priču o selidbi u Zagreb, Anica se ustala i krenula u sobu. Ubrzo se vratila s vidno starom, žutom bilježnicom koju mi je nesebično pokazala i dala da je prelistam. Bili su to zapisi datuma kada su kupili zemljište, što su koliko platili, kada su koji dio kuće i dvorišnih zgrada napravili… U svakom slučaju bilježnica koja će zasigurno pronaći svoje mjesto u obiteljskoj škrinjici za potomke.

Cijelo vrijeme dok su u Zagrebu gradili kuću istovremeno su održavali i sve u rodnoj kući i pomagali roditeljima oko poljoprivrede, održavanja kuće i svega.

To što su nekad činili za volju starim roditeljima i danas skupa nastavljaju sebi za volju. U šali kažu…

"Još smo mi relativno mladi i u snazi pa zač bi se zabili u četiri zida i kukali samo."

Ističu kako bi danas mladim parovima moglo biti i puno lakše nego njima nekada. Danas i žene uglavnom rade, imaju svoju plaću i to bi trebalo još pomoć da obitelj još bolje funkcionira, ali nažalost svjedoci smo kako baš ta neovisnost pridonosi tome da nitko neće nikoga trpjeti.

Iz priče Anice i Mike zaključujem, a oni i sami to na kraju razgovora potvrđuju:

"Za dugovječan brak mora biti prije svega dogovora, razgovora i zajedništva, a toga može i mora biti ako ima dovoljno ljubavi!"

Dragutin Perković: “Na mladima je da sačuvanu baštinu dopunjavaju i čuvaju za budućnost kao spomen na teška, ali sretnija vremena”

Ličke priče-Dragutin Perković

Čovjek koji svojom pojavom donosi mir u društvo, čovjek kojeg se na ličkim događanjima u Zagrebu najčešće može vidjeti s fotoaparatom u ruci, čovjek koji je dao i daje puno za svoj brinjski kraj…

"Rođen sam u Brinju (selo Antulići/Košari, na Jozefinskoj cesti prema Križpolju) 22. ožujka 1948. Osnovnu školu polazio sam u Brinju (3 km udaljena od mog sela)."

Daljnje obrazovanje Dragutin je pohađao u Zagrebu, a sve praznike provodio je, pretpostavljate gdje…

"Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja (gimnazija pedagoškog smjera) i Pedagoške akademije u Zagrebu sve školske praznike provodio sam u svom selu."

Od 1969. godine, kada su njegovi roditelji s obitelji najstarijeg brata preselili u Slavonski Brod, njegov je dolazak i boravak u Brinju tek prolaznog karaktera.

No, njegova veza s Brinjem nikada nije bila takva, “prolaznog karaktera”, o čemu svjedoči uloga u Zavičajnom klubu “Sokolac” i brojni drugi projekti koje je gospodin Perković pokrenuo:

"Zavičajni klub Brinjaka „Sokolac“ u Zagrebu osnovan je 14. travnja 1988. godine, a ja sam od osnutka bio član Upravnog odbora te od 2008.godine i predsjednik Kluba. Dosadašnji rad u Klubu Brinjaka, 30 godina, (tako i u „Vili Velebita“ 6 godina) je na zaštiti, čuvanju i promociji hrvatske i zavičajne narodne kulture Like i posebice Brinja i brinjskog područja."

Dragutin svoje znanje, vrijeme i novac nesebično daruje svojem rodnom kraju, a danas je to posebno vidljivo kroz projekte koje spominje u nastavku

"Zbirka narodnog blaga u Brinju koja ima 1183 eksponata, očuvanje važne parne mašine (lokomobil) u Brinju iz 194o. godine i staroga mlina vretenaša. Sva tri projekta su registrirani u Ministarstvu kulture kao kulturna dobra Republike Hrvatske. Zatim, izdanje prikupljenih “Napjeva Brinjskoga kraja”, a nakon pet godina intenzivnog terenskog rada na prikupljanju dvostihova i pjesama Brinjskoga kraja i šire te svih pripremnih i uredničkih poslova tiskana je u kolovozu 2018. knjiga „Pjevana narodna baština Brinjskoga kraja“ na 280 stranica."

Uz sve navedeno, gospodin Perković je zaslužan i za Katalog sorti jabuka brinjskoga kraja.

"U želji prepoznavanja sorti jabuka, supruga i ja smo u suradnji s poštovanim gospodinom Željkom Dasovićem i Agronomskim fakultetom u Zagrebu, 2016. godine napravili Katalog sorti jabuka brinjskoga kraja. Inače u tom su kraju poznate jabuke: slatke/kisele, male/velike, rane/kasne, crvene/zelene/žute i petrovače."

Za sve navedene projekte, govori moj sugovornik, zaslužni su najvećim dijelom on sam i njegova supruga, ali ne izostavlja napomenuti da se povremeno uključuju i neki od članova Kluba.

"Značajna uloga u pojedinim projektima bila je od Etnografskog muzeja u Zagrebu (muzejska savjetnica Ivančica Ivkanec, prof.)"

Dragutin Perković je u mirovini od 2005.godine, a za vrijeme radnog vijeka svojim znanjem dao je doprinos prosvjeti, gdje je dugi niz godina radio kao nastavnik i pedagog, te policiji. Od nastavnika i pedagoga u osnovnoj školi, zatim pedagoga Srednje policijske škole, načelnika Odjela u Policijskoj akademiji došao i do pozicije načelnika Odjela u MUP-u. Bio je branitelj (dragovoljac) u Domovinskom ratu u punom njegovom trajanju. Dobitnik je plakete Prvi hrvatski redarstvenik 5. kolovoza 1990., te odlikovanja: Spomenica Domovinskog rata (sudjelovanje u Domovinskom ratu kao dragovoljci, borci HV-a ili na drugi djelatni način), Spomenica domovinske zahvalnosti (časnu i uzornu službu), Red hrvatskog pletera (osobiti doprinos razvitku i ugledu RH i dobrobiti njezinih građana).

Na početku priče spomenula sam da je Dragutin često viđen na ličkim večerima, te smo se dotakli i te teme odnosno zanimalo me što on misli o održavanju tih večeri

"Održavanje „ličkih večeri“ ili susreta Ličana su pohvalni jer se na njima prezentira naša baština, prvenstveno folklor, a ljudima je to i prilika da se malo vide i ispričaju (nadivane). Lijepo je vidjeti i aktivno uključivanje mladosti u te susrete"

Što se fotografije tiče, gospodin Perković kaže:

"U posljednjih 14 godina bavim se fotografijom s raznovrsnom tematikom. Samo za potrebe provedenih aktivnosti Kluba i privatno iz brinjskoga kraja imam oko 40.000 fotografija različitog sadržaja."

Ovu Ličku priču završavam vrlo važnom porukom i poukom gospodina Dragutina Perkovića koju upućuje prvenstvo (nama) mladima

"Kroz navedene projekte sačuvana je baština koja je podsjetnik mladima kako su živjeli njihovi preci, a njihova zadaća da je dopunjavaju i sačuvaju za budućnost kao spomen na teška, ali sretnija vremena."

Više fotografija na: likaclub.eu