photo/Slobodna Dalmacija

---

NEKA NAS PRATI BOŽJI BLAGOSLOV U NOVOJ 2019. GODINI

Sve moje župljane u Križpolju, Jezeranama i Stajnici, raseljene diljem svijeta, moje prijatelje i dobročinitelje, moje facebook prijatelje, vjerne gledatelje moje emisije Zlatni savjeti na Laudato TV i sve ljude dobre volje, pozivam da se danas zahvalimo Svevišnjemu na koncu ove godine i da ga zamolimo za Njegov Blagoslov u slijedećoj 2019. godini.

Onima koji su u ovoj godini patili zbog bilo čega, neka budu utjeha riječi 126. psalma:
"Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi".

Zadnji, 150. psalam kaže: 
"Hvalite Boga u Svetištu njegovu,
slavite ga u veličanstvu svoda nebeskoga!
Hvalite ga zbog silnih djela njegovih,
slavite ga zbog beskrajne veličine njegove!
Sve što diše, Gospodina neka slavi! "!

SRETNA I BLAGOSLOVLJENA NOVA 2019. GODINA

Vaš župnik - fra Jure Marčinković

 

Posljednja priča u ciklusu ovogodišnjih Ličkih priča. Znate da sam inače slaba na "male ljude", a posebno u vrijeme blagdana, i da sam i prijašnjih godina pisala priče poput: Ante Vuković, Ivan Tominac, Dean Vranić i dr. 

Ova danas posvećena je... Ma neću vam ništa reći, nego pročitajte...

Oni su mali ljudi u očima mnogih, ljudi koji svakodnevno odrađuju svoje poslove besprijekorno, ljudi bez kojih bi mnogo toga oko nas bilo u kaosu, ljudi koji su itekako bitni da bi društvo moglo funkcionirati, ali nažalost vrlo često prolaze nezapaženo…

Oni su među nama, njih svakodnevno susrećemo … Spremačice, tehničke službe, vozači, skladišni radnici, medicinske sestre, policajci… Stavite ruku na srce pa recite koliko puta pokraj nekih od njih prođete, a da ih i ne pozdravite? Koliko puta ih pogledate s visoka kao da su neka druga vrsta živih bića? Zastanite na tren.

S druge strane, jeste li se ikada upitali kako bi svijet izgledao da smo svi dr.mr. i slično? Jeste li se upitali kako bi sve oko nas funkcioniralo da nema tih „posebnih vrsta zanimanja“ i radnih mjesta? Svaka čast pojedincima, ali nažalost više je onih primjera koji možda i sada odmahuju rukom na sam spomen tih ljudi.

U ovoj priči pročitat ćete iskustva naših ljudi, Ličana, na radnim mjestima koja obavljaju. Neki od njih žive i rade u Lici, neki su u nekim drugim gradovima, a neki i u inozemstvu, ali svih veže nekoliko čimbenika: radišnost, marljivost, samozatajnost… i veza s Likom.

Nikome ovdje ne navodim imena, jer su me tako zamolili da ne bi zbog svojih izjava imali probleme na poslu, ali zapravo su sama imena ovdje i nebitna. Važnija je poanta cijele ove priče! Osvrnimo se oko sebe i opažajmo te male, a toliko značajne ljude!

Ličanin koji radi na viličaru u jednom skladištu kaže:

"Ja dobijem nalog za utovar. Natovarim kamion, zapalim cigaretu, pa odem po drugi nalog, itd. I tako sve ide u krug dok ne prođe 8 sati i kući. Šefa ni ne viđam."

Gospođa koja radi kao spremačica. Iako je po stručnoj spremi čak i prekvalificirana za taj posao, nažalost kako nema izbora poslova da bi radila u struci, prisiljena je raditi bilo što i to joj nije teško.

"Moj posao nije cijenjen. Kad god pred kim kažem da čistim onda po pogledima vidiš da me svrstavaju u grupu koja ne zna niš`, koja je nepismena i kao da imam samo dva razreda škole. I ča je najgore, moj posao više cijene ljudi izvan firme, koji tek povremeno dolaze kao vanjski suradnici, nego oni naši koji su tu svakodnevno."

Nije me iznenadila izjava gospođe spremačice kada je rekla:

"Za djecu bi se čovjek iznenadio. Misliš da ne vide neke stvari, a zapravo vide sve i poštivaju i mene i moje kolegice više od odraslih."

Jedna medicinska sestra, nije rodom Ličanka, ali je udajom došla u Liku, dugi niz godina radila je u Hrvatskoj u zdravstvenim ustanovama, a od prije par godina počela je raditi u Austriji. Živi u Lici, ali dio mjeseca radi vani, a onda je dio mjeseca kod kuće.

"Veća je plaća, radnika se više cijeni. Radim kao cjelodnevni njegovatelj u kući kod jedne obitelji kod koje onda za to vrijeme dok sam tamo i živim. Radim 14 dana, a 14 dana sam doma. Posao je preko jedne agencije koja je korektna prema meni. Mogu birati kod koje obitelji želim raditi. Plaća se po zaslugama i naravno, ako se kvalificiraš za određeni posao, plaća ti je još veća."

Kada sam je upitala kako joj je sada u usporedbi s radom u Hrvatskoj samo je otpuhnula kao da mi je uzdahom rekla “nebo i zemlja”.

"U Hrvatskoj bi i sada mogla opet dobiti isti posao koji sam i prije radila. Međutim, ta opcija mi više nije u glavi. Radila sam i noćne smjene, trpjela mobbing od strane uprave. Uvijek su nešto izmišljali, nije bilo dana da nisam bila pod stresom."

Što sam više ljudi kontaktirala, počela sam se pitati “Hoću li čuti ijednu lijepu priču? Hoću li od ikoga koga sam stavila na popis za razgovor čuti da je zadovoljan s odnosima na poslu u ovoj našoj državi?”

Sljedeći koji mi je otvorio dušu jedan je pravosudni policajac, koji već 25 godina radi u zatvorskom sustavu. Njegove riječi ostavile su me bez teksta. No, to me i nije trebalo čuditi nakon vijesti koje su se zadnjih dana vrtjele po medijima, njegova priča došla je kao zaključak da je cijeli pravosudni (ma i svi ostali) sustav u rasulu.

"U mojih 25 godina rada izmijenilo se 6 ili 7 načelnika. Kada sam mislio da je jedan loš, onda bi došao još gori i tako redom. Sve gore od goreg. Ne plaćaju nam prekovremene sate. Daju nam slobodne dane i to ne onda kada bi nama možda trebalo i kada bi ih mi sami htjeli koristiti nego kad oni odrede. I smjene nakon tih slobodnih dana određuju po svojoj volji, ne vraćaju te više u smjenu u kojoj si bio. Više vjeruju zatvorenicima nego nama policajcima. Potegnuli smo već desetke tužbi za koje je već sudski postupak u tijeku. Najviše nas bole zakinute plaće zbog tih prekovremenih sati."

Na pitanje je li dobro raspoređen broj zatvorenika na broj policajaca, sugovornik odgovara vidno razočarano i odjednom je bujica osjećaja potekla iz njega

"Premalo nas je, a veliki broj kriminalaca nad kojima smo raspoređeni. Mladi ljudi koji se tek školuju za ove poslove odustaju vrlo brzo kada vide kako cijeli taj sustav loše funkcionira. Plaće policajca početnika su oko 3400 do 3800 kn (pravosudnih nešto malo više). Ne razumijem kako cijela garnitura vodstva, od ministra pa niže, misle tko će im za koju godinu raditi, ako ovako nastave. Danas je prosječan staž naših pravosudnih policajaca 32 godine i nijedan nije ispod 42 godine starosti. Da bi mladi pravosudni policajac postao profesionalac u tom poslu, treba mu najmanje 6 do 7 godina obuke uz starijeg. iskusnijeg kolegu. Ove mlade bez takve prave i temeljite obuke, uz mentorstvo, zatvorenici preveslaju taj čas. Djelatnici koji i nisu direktno povezani s policijom, kadar poput liječnika, medicinskih sestara, službenika u administraciji, odlaze jer ne mogu trpjeti nepravdu koju moraju provoditi jer nadređeni tako diktiraju."

Kada sam pokušala saznati kako to da je tolike godine opstao na tom radnom mjestu, sugovornik odgovara

"Da usporedim taj posao onda kada sam počeo raditi i danas, mogao bih samo reći k`o dva planeta. Tada se pravosudnog policajca, ma i općenito policajca, cijenilo. Znalo se gdje je kome mjesto, što tko treba raditi, znalo se što se smije, a što ne. Sve je bilo uređeno i pravednije. Da danas tek krećem u radni odnos, ne bi sigurno ni dana ovdje proveo na ovom radnom mjestu. Sada bome kako je da je, ne bih išao nikud. Ipak sam stari radnik i sa svojim kolegama već sam dostigao status da se znam postaviti i da se ne može nitko prema meni baš odnositi kao prema tek početniku, kako se nažalost ponašaju."

Kada sam već privodila razgovor kraju, sam gospodin rekao mi je još sljedeće

"Znaš što je najžalosnije? Roditelji zatvorenika kada dolaze u posjetu znaju nam često reći: “Svaka vam čast za koju plaću radite s njima! Treba da imate duplo veće plaće. Mi ih ne bi mogli trpjeli niti bi znali kako s njima izaći na kraj, mi koji smo im roditelji!” I znaš što je jadno i tužno, što mi, policija općenito, uglavnom odrađujemo svoj posao kako treba, a onda zapnu brojni slučajevi u ladicama istražnih sudaca koji dopuste da predmeti stoje i prođu svi mogući rokovi i kriminalci izlaze van, a da se ništa ne napravi. O odnosu ministra prema nama bolje da ništa ni ne govorim, jer kad ga čuješ da nas umjesto pravosudnim policajcima naziva čuvarima, što dalje treba pričati…"

Toliko tužnih priča, toliko ružnih priča, toliko nepravde, a svi su oni ljudi. Ljudi koji odrađuju svoj posao, sigurna sam najbolje što mogu, odlaze kući svojim obiteljima s gorkim okusom u ustima, ali ne smiju o tome govoriti jer čemu opterećivati i obitelj s problemima na poslu. Žive i rade i kada ih vidiš nikada na njima ne bi rekao što svakodnevno proživljavaju, nikada na njima ne bi rekao da su zbog nečega nezadovoljni jer većina od njih hoda s osmjehom među ljudima.

Pitam se dok sve ovo sada pišem, zašto ljude općenito degradiramo i različito se prema njima odnosimo zbog poslova koje obavljaju, zbog stručne spreme i sličnih karakteristika. Zašto ljude ne gledamo baš kao ljude, kao čovjeka? Jedan lijepi primjer takvog odnosa je jedan naš Ličanin koji radi u metropoli u jednom dječjem vrtiću.

"Radim u Dječjem vrtiću 11 godina i to na poslovima održavanja, ma kao da oko svoje kuće sređujem. To su sitni popravci struje, vode, plina, farbanje stolarije, krečenje dječjih soba, hodnika i ostalih prostorija. Tu je i vanjsko održavanje dvorišta, košnja trave, šišanje živice, skupljanje lišća u jesen! Metenje staza, ceste, orezivanje voćaka i drugo što treba! Sve radimo za djecu i njihovu sigurnost da se ugodno osjećaju dok su u vrtiću! Meni je super na poslu! Imam korektan odnos s ravnateljicom i ostalim radnim kolegama. Nemam nikakvih problema! Volim raditi taj posao i uživam u njemu!"

Jeste li iz ovih riječi dobili dojam koliko samo taj korektan odnos s nadređenima donosi zadovoljstva čovjeku? Zašto takvi odnosi nisu i u gore navedenim pričama? I oni su svi ljudi kojima ponekad treba riječ pohvale, ona malena riječ koja čovjeku itekako daje motivaciju “Hvala!” ili osmijeh kada ga susretneš na hodniku ili negdje. Zaboravljamo da nas ne čini čovjekom radno mjesto ili struka ili financijska moć ili neka treća društvena moć, nego ono što smo unutar sebe i ono kako se odnosimo prema ljudima oko sebe. To nas čini čovjekom!

Završavam ovogodišnji ciklus ličkih priča! Nadam se da će dogodine zadnja priča u godini biti s mnoštvom lijepih primjera čovječnosti. Upravo to vam želim u novoj godini: Budite povrh svega ljudi! Imajte osjećaja prema “malim ljudima” koji su zapravo jako veliki i bitni u našem društvu. Kad sve zbrojimo i oduzmemo, na kraju života, nitko nas neće pamtiti po našim titulama, još manje po nosu kojim smo parali nebo, nego po onome kakvi smo bili ljudi, kakav sam bila i kakav si bio kao čovjek!

Izvor: gospicko-senjska-biskupija.hr

---

U nedjelju 23. prosinca 2018. blago u Gospodinu preminuo je vlč. Jure Tutek, svećenik Gospićko-senjske biskupije.
Vlč. Jure Tutek rođen je 8. ožujka 1953. godine u Gornjem Popovcu, župa Sv. Jurja, mč. Lađevac, od oca Ivana i majke Roze r. Trubić.

Godine 1953. umire mu otac, a majka se 1971. godine udaje u Ivankovo za Nikolu Pleš. Osnovnu školu završio je u Lađevcu, a srednju pohađa dva razreda u Pazinu, dva razreda u Rijeci. Od 1975. do 1981. godine studirao je teologiju u Rijeci. Za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije zaređen je 11. travnja 1981. godine u riječkoj katedrali Sv. Vida. Nakon svećeničkog ređenja odlazi za župnog vikara u Slunj. S danom 15. listopada 1981. prima službu župnog vikara u župi Sv. Terezije na Vežici. Godine 1984. postaje župnikom župa Križpolje i Lipice. U ožujku 1990. izabran je za člana Prezbiterskog vijeća Riječko-senjske nadbiskupije. Dana 17. lipnja 1990. razriješen je župe Lipice i imenovan župnikom župa Brinje i Letinac. U ožujku 1992. razriješen je župe Križpolje, a u kolovozu 2003. imenovan upraviteljem župe Jezerane. Od 28. listopada 2004. do 25. srpnja 2011. vrši službu dekana Otočkog dekanata.

Zbog bolesti 25. srpnja 2011. razriješen je službe župnika župe Marijina Uznesenja u Brinju te upravitelja excurrendo župa Sv. Jurja u Jezeranama i Sv. Antuna Padovanskog u Letincu i upućuje se u Svećenički dom u Rijeku na liječenje. Budući da mu se zdravstveno stanje popravilo, želio se vratiti u pastoral i tu molbu mu je biskup mons. dr. Mile Bogović udovoljio u jesen 2012. kada ga imenuje sužupnikom u župi i svetištu Crkve hrvatskih mučenika na Udbini i Podlapači. Uz stalnu liječničku kontrolu i nekoliko liječenja u bolnici ostaje na Udbini do 1. ožujka 2018. Tada odlazi na bolničko liječenje u Karlovac, a nakon toga u Svećenički dom u Rijeci gdje ostaje do smrti. Vlč. Juru pamtit ćemo kao vrijednog, požrtvovnog i savjesnog svećenika koji je volio svoje zvanje i narod kojemu je služio. Bio je veoma gostoljubiv i omiljen među subraćom svećenicima i svojim župljanima.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svjetlila mu. Počivao u miru Božjem!

Predblagdansko vrijeme uvijek je rezervirano za druženja kako u poduzećima tako i u udrugama. Upravo tako je i u ZK Stajnica! Kao svake, tako su se i ove godine na domjenku, rekla bih, mirnije i intimnije prirode skupili najstariji članovi ZK Stajnica, gdje su razmjenili koju besedu, prisjetili se nekih davnih dana, prisjetili se onih koji su prošlih godina bili među nama, a sada su negdje tamo gore odakle nas sa osmjehom na licu i dalje zasigurno gledaju.

     

  

  

(fotografije sa domjenka starijih članova - Ana Graonić)

Mlađi članovi kluba ove su godine odlučili pokrenuti druženje za koje nije bilo potrebno ni posebnih priprema niti novaca niti išta, već samo dobre volje. I uspjeli su! U suradnji sa Zavičajnim društvom Sinac iz Zagreba organizirali su druženje na Adventu u Zagrebu kod ugostiteljskog objekta „Lička kuća“. Moram napomenuti da nisu tu bili samo mladi nego i oni koji po broju godina računaju lijepe brojke, ali se u srcu osjećaju mladima i željeli su biti prisutni ovom događaju.

Ličane se čulo! Ličane se vidjelo! Ličani su donijeli poseban dašak vedrine i dali ovogodišnjem Adventu u Zagrebu posebnu čar! Fotografije i video zapisi bar donekle će dočarati atmosferu koja je sinoć vladala u centru metropole.

Nadamo se da s ovim druženjem otvaramo novu tradiciju koja će se nastavljali u predblagdansko vrijeme u narednim godinama i s generacijama koje tek dolaze među nas i sa još većim brojem Ličana. Ove godine nismo niti stavljali javni poziv jer ipak je to bilo prvi puta pa smo morali najprije „probiti led“ te smo pozive uputili samo najbližim suradnicima i prijateljima.

Moram zahvaliti Anamariji Bogdanić Vlašić, voditeljici ZD Sinac, koja je dovela svoje zavičajce i koji su zaslužni da se centrom grada orila lička pjesma i čula tambura. Također, moram zahvaliti ekipi Ličana iz Dugog Sela, našem Ivanu Tomincu, te Vedranu Vučetiću koji sve češće potežu velik broj Lipičara i Stajničara na naša lička druženja. Neka se ta suradnja nastavi i u narednoj godini. Kako u svoje, tako i u ime cijele ekipe Ličana zahvaljujem i Ivani Brkljačić i djelatnicima ugostiteljskog objekta "Lička kuća"  na srdačnosti i gostoprimstvu!

Na kraju, prije nego pustim tipkovnicu i krenem s pripremama za Božić i u svom domu, želim vam reći da mi je u srcu već sve spremno za ove blagdane. I to je najvažnija priprema, a ovo ostalo je manje bitno. Hoće li na stolu biti deset vrsti kolača, hoće li bor biti visine 2 metra i hoće li biti šaren ili u jednoj boji, to je dragi moj narode sve nebitno! Božić se rađa u našim srcima, a ne na stolu i u materijalnim stvarima!

Neka su vam svima sretni i blagoslovljeni predstojeći blagdani! Najedite se i napijte ne samo hrane i pića sa blagdanskog stola, nego i riječi koja dolazi iz Božjih usta, ali i riječi koje ćete u susretima jedni drugima ovih dana upućivati!!

KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ CIJELI ALBUM SLIKA I VIDEO ZAPISA

Izvor: fb grupa Stajnica

Preminuo je Vlado Sertić-Aralica, rođen u Stajnici, a živio je u Oakville Ontario Canada.

Iskrena sućut obitelji! 

Ponedeljak - BADNJAK

1. Stajnica 20 sati
2.Jezerane 22 sata
3.Križpolje 24 sata

Utorak - BOŽIĆ
1. Stajnice 9 sati
2.Jezerane 10:30 sati
3. Križpolje 12 sati

Srijeda - Sv. Stjepan
Križpolje 12 sati

Dobro dosli svi, moji župljani i gosti!

Srdačan pozdrav, vaš župnik - fra Jure!

Photo/Melita Perković

Današnja lička priča nije samo jedna u nizu priča koje svaki petak možete čitati i na portalu likaclub.eu, ona je moja snaga, ona je moja životna inspiracija! Ona je žena koja je s nepunih 60 godina došla u metropolu, žena koja je više od pola stoljeća provela u malenom ličkom selu podno Kapele, žena koja je bez razmišljanja sve rasprodala i ostavila da bi došla k sinu u grad kada mu je ženi dijagnosticirana neizlječiva bolest, žena koja je preuzela brigu o dvjema malenim unučicama, žena koja s pravom zaslužuje da ustanem kada o njoj govorim. Ona je moja baka!

Njezin život, kada bi se ispisao na stranice nekog romana ili snimio u obliku filma, bio bi zasigurno najčitaniji odnosno najgledaniji u svojoj kategoriji. Nema čovjeka koji na sam spomen te žene ne bi rekao „Skidam joj kapu!“. U selu je bila jedina žena koja je u štali držala bika, žena koja je držala glas vodećeg farmera, poljoprivrednika, ona koja je držala kuću, familiju, sve!

Ona danas ima 84 godine, slabo je pokretna, a najveći (ne)prijatelj joj je Alzheimer zbog kojeg sve više zaboravlja tko je, što je, gdje je i tko su svi dragi ljudi oko nje kojima je posvetila cijeli svoj život.

Prije nekoliko godina pisala sam o njoj. Tada još nisam niti slutila da za koju godinu možda neće znati tko sam. Do koje će je faze njezin “prijatelj” odvesti, ne znam. Sada je u fazi kada na moje ili pitanje moje sestre „Baka, jel znaš tko sam ja? “, najčešće odgovara: "Moje jedinke!"

Lice joj se ozari kada nas ugleda, ponekad zna izgovoriti i imena, ali uvijek osjeća i zna da smo joj bliske.

U svom životnom vijeku nema toga što nije prošla, nema toga što nije preživjela, nema prepreke koju nije savladala. Živjela je i radila za sve, a čini mi se najmanje za sebe, ali sigurna sam da bi i sada da može isto sve ponovila jer je jednostavno bila takva. Živjela je za svoje ukućane, za svoju obitelj. Bila je sretna kada smo svi mi oko nje bili sretni.

Kada je spletom teških životnih okolnosti zvanih bolest u kući njezina sina, moga oca, došla u Zagreb, jako brzo se prilagodila novim životnim uvjetima. Nedostajale su joj njezine životinje, njezina štala, njezino polje, njezine „frendiče“ kako je nazivala svoje prijateljice iz susjedstva, nedostajalo joj je njezino selo i njezina kuća, ali nije zbog toga sjedila i plakala. Svoje običaje živjela je i dalje, prenosila na nas. Otišla je iz sela, ali selo i seoski običaji iz nje nisu nikada.

Ono po čemu će ostati zapamćena među mnogima je polaganje vozačkog ispita sa ravnih 60 godina. Nikada to neću zaboraviti. Noćima je čitala knjigu, noćima je sjedila i slovkala ne bi li naučila sva prometna pravila. Kada je došao trenutak za vožnju, ona nije birala ni auto ni instruktora, a nitko se sam nije želio ponuditi, što je razumljivo s jedne strane, kako staru babu naučiti voziti. Dodijelili su je instruktoru koji je toga dana bio odsutan. Za par dana, stiže baka kući nakon prvog odvoženog sata, sva vidno uzbuđena i raspoložena jer je instruktor bio oduševljen s njezinom vožnjom.

"Namjerno nis tila nikome reć da ja znam vozit traktor! Neka se sad čudidu kako tako lako savladavam vožnju auta!"

Mnoge anegdote vežu se za nju, mnoge izreke, mnoge priče, a sve su se one prije nekoliko godina počele skupljati na facebook stranici Priče iz ličkog kraja. Da, zahvaljujući baki Jelki nastale su te priče, zahvaljujući odrastanju uz nju, uz tu veliku ikonu u mom životu nastalo je nešto što je prepoznato kao očuvanje zavičajne baštine, očuvanje naše brinjske čakavštine i posebno naše stajničke besede.

Baka je strastvena obožavateljica kave. Upravo za nju često zna reći: "Bez kruva bi se pasala, ali bez kafe nikako!"

Kava i vjera u Boga su joj kroz cijeli život davale snagu u svim situacijama. Sve što se događalo za nju je bilo Božja volja, a isto tako što god bi kretala raditi uvijek bi se najprije prekrižila i rekla: "Ajmo mi sad najprije popit kaficu i onda s Božjom pomoćom dalje!"

Dok je bila mlađa, ujutro bi natašte najprije popila čašicu rakije, ali u starije dane rjeđe: "Ne ide mi više niz gut ko kad sam bila mlaja, često izgovara."

Sada je uglavnom vezana za krevet, ali mislima je najčešće tamo negdje u vremenu prije 70-ak godina kada je bila djevojčica. I neka je, možda joj je sada Onaj gore dao priliku da još jednom proživi ljepše trenutke svog života, da zaboravlja sve teške i mučne situacije kroz koje je prošla i koje teško da bi i koji muški junački mogao izgurati kao ona. Ona zaboravlja, ali ja ne. Ako jednom i dođem na njezino mjesto, ostat će svi ovi zapisi, ostat će Priče, zbog kojih će baka Jelka vječno živjeti. I kad god mi je nešto teško uvijek se sjetim njezinih riječi: "Dite, ma nema toga ča se uz Božju pomoć i uz kafu ne more napravit! Kafa te razbistri, a Bog ti daje snagu!"

Na kraju ove svoje priče podsjetit ću vas da ne zaboravljate svoje stare djedove i bake. Posebno oko blagdana. Znam da nisu svi isti, znam da nisu svi imali takve uloge u našim životima kao ova moja baka, ali svatko zaslužuje malo pažnje. Na kraju krajeva, kakvi god da jesu i bake i djedovi i očevi i majke, opet su naši. Ono kako se mi odnosimo prema njima ogledalo je nas samih i pokazatelj barem kulture ako već nema prisnosti i ljubavi u obostranom odnosu, nemojte to zaboraviti!

Više na likaclub.eu

U vrijeme Adventa posebno smo osjetljivi na stare, nemoćne, slabe, one slabijeg imovinskog statusa, pa baš u ovo vrijeme i snaga projekta “Zaželi” dolazi do izražaja.

Prisjetimo se, svrha projekta “Zaželi” omogućava ženama pripadnicama ranjivih skupina s područja općine Brinje, lakši pristup tržištu rada. Kroz dvogodišnje zaposlenje, ženama se kroz programe obrazovanja i osposobljavanja, čije je financiranje osigurano kroz ovaj Projekt, omogućuje postizanje veće konkurentnosti i povećanje njihovog radnog potencijala. U tom razdoblju dobrobit projekta osjeća i najranjivija skupina lokalnog stanovništva – osobe starije životne dobi i osobe u nepovoljnom
položaju, na način da im deset žena zaposlenih na Projektu, pruža potporu i podršku u ispunjavanju svakodnevnih životnih potreba.

Naša Kate Perković (Ujak) jedna je od zaposlenica u projektu "Zaželi".

"Sretna sam što sam dobila ovaj posao. Sretna sam što mogu pomoći starijim osobama da ostanu u svojim domovima umjesto da idu u neku ustanovu. Kao ženi od 50 godina puno mi znači ovaj posao. Osjećam se korisno pomoći drugima, a i meni samoj to puno znači jer nikad nisam imala priliku raditi u mlađim danima. Bila bih sretna da se ovaj projekt nastavi i radi starijih osoba i radi sebe, ali i radi generacija koje tek dolaze u moje godine!"

Što o cijelom projektu kaže voditeljica Mirjana Javor pročitajte na likaclub.eu