Jel vam poznat ovaj natpis iz naslova? Često se može vidjet na automobilima s invalidskom iskaznicom ili parking mjestima namjenjenima njima. Ljudi s određenim hendikepom uvijek nam "zapnu za oku"...nažalost najčešće izazivaju žaljenje ili upiranje prstom. Ne znam, možda sam koji put osjećaj sažaljenja i sama osjetila, ali nakon što sam imala priliku radit i družit se s takvim ljudima, moji osjećaji na sam njihov spomen ili pomisao, izazivaju divljenje.

U selima je situacija puno teža nego u gradu. Djeca, mladi, ljudi s invaliditetom nemaju razumijevanje okoline gotovo nikakvo. Nije to možda ni za zamjerit... Kud je inače manje ljudi nego u većim mjestima tud su "pikovi" na "različite" ljude puno veći. Mediji bi u tom slučaju, a i sve više obrazovanih ljudi, mogli, i ne samo mogli, nego već i mijenjaju svijest seoskih ljudi o tom problemu. U to sam se i sama uvjerila u posljednjih nekoliko godina.

S početka priče spomenula sam da sam imala priliku tj.čast radit s mladima s različitim hendikepima i znate što ću vam reć...Bilo je to baš nekako u vrijeme kad sam psihički tonula, a onda je doslovce pala s neba ponuda za rad s tim mladima. Jedan dan bio je dovoljan da moje psihičko stanje dignu na max, a svo ostalo vrijeme bilo je učenje...ja njih s obrazovnim ciljevima, a oni mene s odgojnim i životnim. Trebam li onda išta još dodat?! Vjerujte mi da su ti ljudi posebni i njihov invaliditet nije ništa u usporedbi s onima većine nas "normalnih"!

* Sve ovo napisala sam povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom *

"Međunarodni dan osoba s invaliditetom 3. prosinca je dan međunarodnog poštivanja promoviran od strane Ujedinjenih naroda od 1998. godine. Povijest međunarodnog dana osoba s invaliditetom potječe iz davne 1956. godine. Dana 8. kolovoza 1956. godine u rudniku ugljena Bois du Casier u Belgiji planuo je požar u kojem su stradala 262 rudara. Ta se nesreća pamti kao rudarska nesreća s najvećim brojem ljudskih žrtava u nekom rudniku ugljena. U spomen na taj događaj određeno je i obilježavanje Međunarodnog dana osoba s invaliditetom." 

Preuzeto sa: 

http://www.mogusve.org/2013/11/uorganizaciji-ustanove-uriho-u.html?m=1

 "Od prvog dana prosinca pa do samog Božića išli su vjernici na zornice ili mise koje se služe u rano zimsko jutdo, obično u 6h. Na blagdan sv.Lucije, 13.prosinca, posije domaćica u neku plitku posudu šenicu, tj.žito koje će do Božića narasti i stajati preko božićnih dana na stolu u družinskoj sobi. Ono će se nakon blagdana iznijeti iz sobe i dati blagu da ga pojede, što će, vjeruje se, donijeti kući sreću... " (Nikola Tominac, "Stajnica i okolica", str.263.)

Adventski vijenac - krug simbolizira život vječni, a svijeće svjetlo Kristovo.

Prvi svjetski rat je u godini u kojoj obilježavamo 100 godina od početka rata zasluženo izašao iz sjene Drugog svjetskog rata. Veliki rat osvanuo je u muzejima, na stručnim skupovima, u medijima. Srijedom smo pratili izvrstan serijal na HTV-u »Hrvati u Prvom svjetskom ratu«.

Jedan od stručnih suradnika na serijalu je umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske Nikola Tominac. Autor je niza članaka, priloga, knjiga o povijesti hrvatskih postrojbi, od francusko-habsburškog rata početkom 19. stoljeća do Domovinskog rata, s posebnim naglaskom na Prvi svjetski rat. Stručni je suradnik više izložbi posvećenih Prvom svjetskom ratu u Hrvatskoj, ali i u Ukrajini te prilikom posjeta Beču, grobovima

generala Sarkotića i Borojevića, bojištu kod Verduna i Sočanskom bojištu. S Muzejom Grada Zagreba priprema veliku izložbu o Velikom ratu. Trenutno radi na projektu – ratni put 79. pješačke pukovnije »Grof Josip Jelačić« iz Otočca u Prvom svjetskom ratu. Posebno je zanimljiva Tominčeva uloga u otkrivanju sudbina poginulih i nestalih hrvatskih vojnika u Prvom svjetskom ratu.

S Nikolom Tomincem razgovarao je o ratu, putevima i sudbinama hrvatskih postrojbi, o friziranim pogledima na rat i sudbinama ljudi novinar riječkog „Novoga lista“ Anto Ravlić.

Intervju donosimo u cijelosti u prilogu.

Povodom 

smrti našega dragog člana Marka Tominca – Gutmana iz Budaševa kod Siska njegovoj obitelji izražavamo iskrenu sućut u ovim teškim trenutcima. Neka Vam dragi Bog dadne snage u prevlađivanju boli povodom gubitka Vašeg Marka.

Članovi ZK Stajnica 

U Općini Brinje, hotelu „Lika Jug“ uz autocestu A1, danas je uz nazočnost stotinjak načelnika i zamjenika načelnika hrvatskih općina održana sjednica Skupštine Udruge općina u RH.

Skupštini je nazočio ministar Uprave Arsen Bauk, dožupan Ličko senjske županije Sanjin Rukavina kao izaslanik predsjednika Hrvatske zajednice županija Tomislava Tolušića, gradonačelnik Gospića Petar Krmpotić kao izaslanik predsjednika Udruge gradova Željka Turka.

Kad je riječ o novom Zakonu reforme lokalne uprave i samouprave predsjednik Udruge općina RH Đuro Bukvić drži da će s njim jedan dio općina dobiti a jedan izgubiti, što će pokazati budućnost.

O tome više na: lika-online.com.

Sjećate se objave, najave koncerta "Snježani u čast"? Koncertom smo je kao zajednica sumještana još jednom pozdravili, a njezin je stariji sin, kad god mu je teško i kad ga obuzme tuga, tiho pjesmama zaziva...

Vlatko Jambrović - pjesme majci

***

MAMA! Nema te, znam...

Ali nije to zauvijek, zauvijek ne postoji...

Vratit ćeš se ti kroz snove,

Kroz sjećanja,kroz uspomene..

Vratit ćeš se svaki put

kad pomislim na tebe!

Postojiš u svakoj suzi koja padne,

U svakom trenu kad ti ime izgovorim...

Nisi nestala, samo si zaspala.

I znam da sanjaš, sanjaj i dalje...

A ja? Ja ću čekati trenutak

Kada ćemo se opet sresti i

Kada ćeš opet biti uz mene..

Ali tada te neću pustiti da odeš....

***

Moja majka spava, ne ustaje više.

U kuhinji njenoj kolač ne miriše,

nit kava kuha, nit se s nama smije...

Nikad više neće biti kao prije.

Umorno je srce prestalo kucati.

Uzalud sada plačem...

Majko ti se vrati..

Ne mogu ti majko mila

više reći hvala što život

si meni dala..

Al moje te srce još i danas voli,

za tvoju se dušu dragom Bogu molim..

***

Mladić koji me oduvijek oduševljavao svojim pjesničkim darom, ostavio me bez teksta i današnjim postom na fb profilu...pjesma za Vukovar...

 

Prije 20-ak godina, Vukovar je pao 

Ja još nisam bio rođen

i o tome ništa nisam znao

Ali sada znam sve,

ko je bio, kada i gdje 

Ko je to mojoj Hrvatskoj rušio sne

Znam za heroje naše,

da za Hrvatsku su život dali

Za Hrvatsku našu ti heroji su pali

Da sada ja, i prijatelji moji

Slobodno šetamo i da se nitko ne boji

Hrvoje Borić

Ne mogu da se ne osvrnem na ukrase koji već lebde po trgovačkim centrima i ulicama gradova. Uskoro će krenut i one srcedrapajuće reklame za humanitarne akcije, pozivi, apel "pomozimo najsiromašnijima" itd...od čega me glavi boli čim se sitim što nam slijedi u prosincu. 

Pitam ja vas, kadi su svi ti veliki pozivi na humanost tokom cijele godine?! Po medijima se vode rasprave jel prerano za ukrašavanje?! Koga briga hoće li bit mjesec ili jedan dan prije Božića?!

Ako ti ukrasi označavaju početak humanih akcija e pa onda nek počnu u siječnju i traju do prosinca!

Naravno da ne možemo promijenit razmišljanje cijelog svijeta, al jedno možemo sigurno: SVOJE! Nije sve u materijalnom pomaganju. Koliko je starih oko svih nas koji su sami i koji vape samo da ih netko posjeti i prozbori s njima par riječi; uzmite ogledalo pa se pogledajte tu i tamo kakvu facu imate prolazeći cestom, kad ste se posljednji put nekome starijem ili tužnom ili vidno nesretnom i zabrinutom, u prolazu samo nasmiješili, a kamo li, ne daj Bože, pozdravili sa jednim "dobar dan"?!

Razmislite o ovome ljudi, ako i nemate kad, a onda možda u trenutku kad stupate nogom ili šljukom na autobusnoj stanici čekajuć autobus ili možda u redu za bankarski šalter ili u redu na benzinskoj...toliko je situacija kada imamo vremena i za razmišljanje i za prozborit s ljudima oko sebe par lipih riječi, a mi ga potrošimo psovat ovima ispred nas sve po spisku ili složimo namrgođen i bisan zraz lica da ako bi nas ki ča i pital, boji se i pisnut da ga ne odalamimo.

Dakle, odgovor za naslovno pitanje...JA SAM ZA "BLAGDANSKE UKRASE" TOKOM CIJELE GODINE!

 

U izložbenoj dvorani Gackoga pučkog otvorenog učilišta otvorena je izložba arhivskog gradiva Državnog arhiva u Gospiću, pod nazivom „Lika u Velikom ratu“. Izložba je upriličena povodom stogodišnjice početka Prvoga svjetskog rata, a brojno posjetiteljstvo je moglo vidjeti mnogo starih fotografija iz tog razdoblja, što je sve, dakako, popraćeno i primjerenim tekstom.

 

O Velikom ratu uvodno je govorio dr. Željko Holjevac, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, spomenuvši glavnu postrojbu koja je sudjelovala na svima tadašnjim ratištima, od talijanskoga, ruskoga i srbijanskoga, a to je bila 79. pješačka pukovnija "Grof Josip Jelačić", čije je sjedište bilo u Otočcu, popularno nazivana 79. Jelačićeva pukovnija. Holjevac je naglasio da je iz tog vremena Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke tiskala memoare Frane Dubravčića, pod nazivom „Živ sam i dobro mi je“, u kojima se opisuje autorovo ratovanje u Velikom ratu.

Veliku stručnu pomoć ovoj izložbi pružio je Nikola Tominac. O izložbi više na glasgacke.hr.