Zavičaj u bakinom srcu

U zavičaju mome lipa stoji,

bore njene godine odaju,

godine ni gazda više joj ne broji.

 

Gazda ima ženu, odoše mu dica,

bakom starom u selu je znaju,

bore njene godine odaju.

 

I Stajnicu svoju pamti danom svakim,

spominje ju i zove u snovima lakim.

U Stajnicu se vratit po cel dan divani,

nemoćna je baka ne može ko lani.

 

Lipa čeka i tužne su joj grane,

za bakom vene dana svakog,

i baki na srcu otvorene rane.

 

Stajnicu zaziva i poljima se divi,

za bolest svoju nikoga ne krivi.

Ali Stajnicu zove i za polja se moli,

i kada se smije Stajnica ju boli.

Mesici Rod i Zavicaj

 Nova E-knjiga Lika Pressa i Lickih Novina

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 Izvor: http://www.licke-novine.hr/

 

Za download Kliknite na Link ispod:

 

Nikola Tominac: Ličani u Velikom ratu - Bitka za Karpate 1915. godine

Izvor: Glasgacke.hr 

 

U zadnjem broju znanstvenog časopisa Senjski zbornik, p

ublikacije kojakontinuirano od 1965. godine izlazi u izdanju Senjskog muzejskog društva i Gradskog muzeja Senj, pukovnik Nikola Tominac objavio je vrlo zanimljiv rad o sudjelovanju 79. pješačke pukovnije zajedničke vojske iz Otočca ili Jelačićevaca u Zimskoj bitki za Karpate 1915. godine: „LIČANI U "VELIKOM RATU" Zimska bitka za Karpate, siječanj – travanj 1915.“.

Rad je nastao istraživanjem i proučavanjem arhivskoga gradiva i dosad nekorištene literature u hrvatskoj historiografiji.

Podsjetimo, K.u.K. Otočaner Infanterieregiment Graf Jellačić Nr. 79. popunjavala se sa širokog područja Primorja i središnje Hrvatske, od Rijeke, Crikvenice, Senja, Sv. Jurja do Karlobaga, od Otočca, Brinja, Jezerana, Ogulina do Slunja, od Korenice, Gospića, Udbine do Gračaca. U kasnijoj povijesnoj literaturi ova je otočka pukovnija nazvana „Lička pukovnija“.

 "Nastavak na sljedecoj stranici">>

Općina Brinje: Rezultati izbora za MO

Izvor: Glasgacke.hr  

Na temelju članka 42. Odluke o izboru članova vijeća mjesnih odbora na području Općine Brinje  (“Županijski glasnik Ličko-senjske županije”, broj 27/16), Općinsko izborno povjerenstvo za mjesne odbore Općine Brinje utvrđuje i objavljuje:REZULTATE  IZBORA ZA ČLANOVE VIJEĆA MJESNIH ODBORA  NA PODRUČJU OPĆINE BRINJE provedenih dana 29. siječnja 2017. godine

MJESNI ODBOR  1. JEZERANE

Broj članova vijeća:                            3

Ukupno upisanih birača MO:             273

Ukupno glasova:                                58

Broj važećih glasačkih listića:           58

Broj nevažećih glasačkih listića:       0

 

Nastavak na sljedecoj stranici>>

POZIVNICA: Godišnja skupština ZK Stajnica


 

Urbroj: 02-2017.

Zagreb, 06. veljače 2017.

 

P O Z I V N I C A

 

ZA GODIŠNJU (REDOVNU) SKUPŠTINU

 

Poštovani,

temeljem članka 30. Statuta ZK Stajnica iznimna mi je čast pozvati Vas na redovnu skupštinu Zavičajnog kluba "Stajnica", koja će se održati dana

3. ožujka 2017. (petak) s početkom u 18,00 sati u zgradi Tribine Grada Zagreba, Kaptol 27 (kod katedrale).   

U prilogu vam dostavljamo uplatnicu za članarinu  za 2017. godinu koja i nadalje iznosi 50,00 kn. Molimo Vas da zbog realizacije planiranih aktivnosti predmetni iznos što prije uplatite, na čemu Vam unaprijed zahvaljujemo, a time ispunimo statutarnu obavezu.

 

Veselimo se Vašem odazivu!

 

VIDEO: Lička večer uz Narodni dar

KLIKNI I POGLEDAJ!

 

Novi broj e-časopisa: #9 : Zima stisla medvid tvrdo spi, pod Kapelom se narod Mačkarama veseli !

Faljen Isus i Marija!

Dobro došli u još jedno izdanje vi naši novin “Priče iz Ličkog Kraja”. Da Vam se odma pofalimo da smo uspili iščeprkat svega i svačega za ovaj broj, ma ni sami nismo mislili da jima toliko materijala dok se nismo ufatili posla. Naletićete na svega i svačega zanimljivoga, naše pisce iz prošlosti a bome i ove friške iz sadašnjosti, pa onda smo podobivali i stari slik, pa onda smo Vam po-ostavljali slik kako nas je snižurina zatrpal bome niko nikud 2-3 dana. A je, je gradonačelnik nam je bil i bome nas zval i brinul se za sve nas, lejte to je pravi čovik za pofalit. Ča jos da Vam kažemo, mačkare su na putu bit će u iducem broju i o tome. Placa u Brinju je još totekara, stara cesta kroz Kapelu je očisćenja, vode u Jezerani nima, bufetići svi jos deladu, bus vozije i to je to. Ovdekara je još prava zima, snižurine ponapadalo, zima je i to bome dobro, još držimo do prela i kartanja, idemo jedni kod drugi na televizor, prisićamo se svi Vas po belom svitu kadi ste i ča ste i nadamo se da ste nam dobro i zdravo. Javite nam se i dalje, čekamo Vase te moderne pošte, surađujde snami a mi ćemo objavit i zabiližit vodekara. Uvik se sitite odkud ste došli i nemojte to zaboravit, a velidu i stari ljudi da teško onome ki se kiti sa tuđim perjem, zaboravlja svoje a diči se sa tudim.

Lipo vas pozdravlja uredništvo Priča iz ličkog kraja.

Vaši ispod Velike i Male Kapele Cure i Dičaci 

 

 Za preuzimanje časopisa „Priče iz ličkog kraja“ kliknite na Link

http://www.stajnica.com/sites/default/files/Price 9 (1).pdf

 

Tko je bio Luka Perković?

Izvor: FB Studentski zbor Gacke

Znate li tko je Luka Perković, čije ime nosi OŠ Brinje?

Luka Perković je hrvatski književnik, rođen 21. siječnja 1900. godine u Malom Kutu pokraj Križpolja. Završio je studij povijesti i zemljopisa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1929. Po završetku studija, zapošljava se kao gimnazijski profesor u Varaždinu, pa zatim u Zagrebu. S deset je pjesama zastupljen u antologiji hrvatske lirike 'Između dva rata', objavljene 1942. u Zagrebu. Ističe se njegova domoljubna pjesma 'Naša pjesma' iz 1935. godine. 

Luki Perkoviću

A htio bih čuti gdje Kapela šumi,

Bosom nogom na toplu zemlju stati

I stihove k’o bijelo platno tkati. 

Sad Sena šumi.
U duši mojoj Svetog Križa zvono bije,

I jeca, jeca u tišini,

Prazno si, srce moje.

Ja ne čujem ovdje cvrčka

Kako cvrči.

Ne čujem ni riku goveda na paši.

Ni glas, očev, strogi glas,

Gdje me k sebi zove.

Sad Sena šumi.

Na obali njenoj ja sam stranac samo,

A htio bih čuti gdje Kapela šumi,

Bosonog na toplu zemlju stati,

I stihove k’o bijelo platno tkati.

(Manda Šikić Matanović)

 

Dnevnik slučajnog prolaznika: "Slušaj sebe, društvo je za*ebano!"

Kolumna na likaclub.eu

U čovjekovu svijetu, gdje sustavi određuju naše promišljanja i način života. U svijetu gdje je čovjekova vrijednost umanjena. U svijetu gdje smo nekada prepušteni sami sebi. U tom svijetu živim ja. Ja sam slučajni prolaznik, baš kao i svi mi. Ja sam onaj koji primjećuje. Onaj koji vidi. Onaj koji zna. Onaj koji može, ali i onaj koji nije uvijek dovoljno hrabar. Ovo je takav svijet, svijet gdje nam fali hrabrosti. Hrabrosti da ustanemo i zaderemo za promjene. To najčešće zamijeni šapat, tiho mrmljanje ili samo misao.

Nalazim se u sred ničega. Stigao sam na ovaj svijet i uvijek sam htio nešto promijeniti. Mogu li stvarno nešto mijenjati ? Mislim da mogu. Želim.

Našao sam se u gradu i morao sam stići do željezničkog kolodvora. Morao sam ući u tramvaj, koji je katkada središte zanimljivih zbivanja i još jednom se suočiti sa stvarnošću. U gužvi uvijek jasno vidim razlike. Vidim poglede poprijeko i jaz koji vlada između ljudi. Vidim okamenjene osmijehe i poglede osude. Ne bih htio to vidjeti. Htio bih vidjeti vezu, ono nešto ljudsko u svima što nas povezuje.

Nalazim se u tramvaju. Gužva je i stojim. Netko mi dahće iza vrata. Ne volim kada mi netko diše za vratom, čak ni u prenesenom smislu. Okrenuo sam se kako bih si vožnju učinio ugodnijom. Ljudi svih dobi, muškarci i žene, svi su bili u tom tramvaju. Kada se nađeš u gužvi i bez slušalica čuješ svašta. Čuješ ljude kako razmjenjuju životna iskustva, a vidiš i kako im se pogledi na svijet i život znatno razlikuju.

Pomisliš kako stariji ljudi imaju usađene jednake vrijednosti, pomisliš kako su njihovi pogledi na svijet jednaki. Sve je to samo misao. Svi smo mi toliko različiti, a samo to što smo svi različiti nas čini toliko jednakima.

Razgovaraju dvije baka, procjenjujem šezdesetih godina. Načuo sam, jedna se zove Jasna, a druga je prozvana samo kao draga. Uvodni razgovor bio je vjerojatno dosadan kao i svaki drugi, pa ga nisam doživio. To su bili trenutci kada sam htio iskočiti iz nagužvanog tramvaja, nije mi se dalo više tamo biti. Mislim da sam u jednom trenutku počeo tražiti zanimaciju, osvrtao sam se po tramvaju i nepristojno osluškivao tuđe razgovore.

Najednom, uspio sam. Našao sam svoju zanimaciju i razgovor koji sam pomno osluškivao. Dvije gospođe, stasite, čvrsto stojeći na nogama i ne tražeći slobodno mjesto stajale su nekoliko metara od mene. Bar sam ih tako ja vidio. Pričale su o životu i svakodnevici. Svojoj i svojih najmilijih. Jasna se obratila dragoj s tugljivim tonom, vidno nezadovoljna: ” Joj, draga moja noge me tak’ bole, baš bih mogla sjest. Stalno sam po tim doktorima, već mi ih je preko glave.” Naša draga iz ove priče je odšutjela ne dajući neke jasne reakcije. Zatim je gospođa Jasna postavila novo pitanje: ”Kak’ je tvoja mala ?”

Gospođa draga je izgleda znala što odgovoriti na to pitanje, pa se raspričala: ‘‘Znaš, jako su dobro ! Rastala se, ali jako se dobro snašla. Malena je upisala gimnaziju, znaš, aha, jako je dobar đak bila. Jako sam sretna bila zbog svoje ljepotice. Kćer je dobro, radi još uvijek u školi, dobro joj je. Dobro je dok ima bilo kakav posao.”

Gospođa Jasna opet progovara, saznajem da i ona ima unuku. Stariju. Kaže: ”Moja mala će sad završiti srednju, pa treba na fakultet nekakav. Ona hoće za učiteljicu, a ja joj velim da izabere nešto drugo. Nije lako raditi s dječurlijom i plaća je nikakva. Rekla sam joj neka medicinu upiše.”

Nešto se desilo na licu gospođe drage, pa kaže: ”Znaš, lepa moja, nije uvijek dobro razmišljati samo di ćeš novaca imati. Meni je najvažnije da su nam deca sretna. Neka sami za sebe izaberu ono što se njima sviđa. Mi tu kaj nekaj trkeljamo, ne bumo mi taj posao radile. Oni se budu dizali i išli svaki dan. Moja kćer je htjela za učiteljicu i neka je, ja vidim da je njoj dobro. Za sebe i malu ima. Plaća se i alimentacija i dobro je. Bitno da ide.”

Na to, Jasna doda: ”Teško je u Hrvatskoj sa svime”, a draga ju poklopi: ‘‘Bude nam bolje kad bumo se manje žalili.”

Zastao sam. Osim slične frizure ništa slično na gospođama. Možda će ih povezivati i to što će u obitelju imati učiteljicu. Tko zna. Sjetio sam se da su meni govorili koješta kada sam birao studij za sebe. Upućivali su me na različite studije. Sjećam se kako su me uplašili i kako sam u zadnji čas odlučio da moram slijediti svoje snove. Zamislio sam se i razmislio o tome hoće li djevojka iz priče sljedeće godine upisati učiteljski ili će je okolina poljuljati u njenim htijenjima. Poznajem nekolicinu ljudi koji su poklekli pred društvenom propagandom. Poklekli su pred pričom koja ti govori da je važnije dobro zarađivati, nego biti sretan. Nikada nisam vidio smisao u tome i želim, želim da svi slijedite svoje snove. Nekada je poželjno samo kimnuti glavom, ali opet napraviti po svom. Napravite onako kako želite, budite što želite i do toga dođite na način koji vi želite.

Stigao sam. Željeznički kolodvor je bio preda mnom. Ušao sam u vlak. Sve je isto. Ljudi su isti. Pogledi su jednako hladni, a tama se nadvija u bespućima ovog velikog ničega.

Stigao sam doma. Ležim u krevetu, a kapci mi se spuštaju. Odlazim.

I dok zaklapam oči, odlazim…

Što ako stvarnost nije stvarnost i što ako san nije san ?

Ništa je stvarnost. Svašta su snovi. Odlazim u svašta. Biram svašta. Biram biti netko. Želim da budemo snovi. Budimo snovi. Ja sam. Ti si. Mi smo.