Nikola Tominac: "U Stajnici sam proveo prekrasno djetinjstvo u najljepšoj dolini s prekrasnim cvijećem u proljeće"

Današnja lička priča pripada gospodinu Nikoli Tomincu, umirovljenom vojnom povjesničaru. Rođen je 1954. u Stajnici. Na kraju osnovne škole odlazi u Dugo Selo…

"U Stajnici sam proveo prekrasno djetinjstvo u najljepšoj dolini s prekrasnim cvijećem u proljeće."

Za pretpostaviti je da čovjek poput Nikole ni u mirovni ne miruje:

"Trenutno sam u vojnoj mirovini, ali sam izabran od svojih Dugoselaca za zamjenika gradonačelnika Dugog Sela. Tu koristim svoje dugogodišnje iskustvo i stečene radne vještine za dobrobit grada. Puno se bavim istraživanjem Prvoga svjetskog rata, snimanjem TV serijala posvećenom toj tematici, sudjelovanju na brojnim znanstvenim skupovima, terenskim istraživanjima od Ukrajine, Slovenije, Italije i Francuske. Posao pun dinamike kojemu nema kraja. Autor sam brojnih članaka, knjiga i priloga koji su objavljeni u zemlji i izvan nje. Uz to brinem se i o osmero unučadi koji traže svoj dio mojega slobodnog vremena. Nije dosadno…"

Upravo te radove i događanja možete vidjeti na: http://www.nikolatominac.com/publikacije/. Naš dragi sugovornik prije nekoliko godina napisao je knjigu “Stajnica i okolica”. Odakle se rodila želja za pisanjem te knjige saznali smo u nastavku razgovora:

"Prvenstveno želja da se ne zaboravi sjećanje na “stari kraj” i da se na jednom mjestu sakupi vrlo važna foto dokumentacija i sjećanja posljednjih starih ljudi koji su u vrijeme pisanja knjige još uvijek bili živi. Puno mi je u tome pomogao moj prijatelj Franjo Rajković koji je s magnetofonom obišao brojne ljude i prikupio mi vrlo kvalitetnu podlogu za knjigu."

U vezi pisanja prethodno navedene knjige, nastavili smo razgovor…

"Materijal je sakupljan oko sedam godina. Trebalo je proći brojne kilometre i doći do brojnih ljudi do njihovih sjećanja i građe. Vrlo nam je važna bila naša WEB stranica Zavičajnog kluba ( www.stajnica.com ) preko koje smo surađivali s našim Stajničarima širom svijeta. Knjiga je danas objavljena u elektronskom obliku (Stajnica i okolica) i na njoj i vidim da je brojni ljudi intenzivno čitaju."

Pokušala sam saznati kakvo je njegovo iskustvo s izdavanjem knjige u Hrvatskoj:

"Kvalitetnu knjigu je vrlo teško napisati jer zahtijeva puno vremena, truda, živaca, ali i financijskih sredstava kojih u startu uvijek nedostaje. Treba stvoriti vrlo kvalitetnu organizaciju vrijednih i stručnih suradnika jer bez njihove pomoći to teško ili nemoguće ide. Za financiranje nije bilo većih problema jer smo imali dobre sponzore tako da smo mogli napraviti vrlo kvalitetnu knjigu što je za ličke prilike dosta teško."

Nikola kaže da trenutno radi na brojnim temama iz Prvoga svjetskog rata u kojima su smješteni i naši povijesni Ličani, no da je u planu i dopunjeno izdanje “Stajnice”:

"Ako Bog da sreće i zdravlja za nekoliko godina bi se moglo pojaviti drugo dopunjeno izdanje “Stajnice”. "

Budući da znam da je Nikola i predsjednik Zavičajnog kluba Stajnica, zanimalo me malo i o samoj udruzi:

"Udruga je osnovana 1991. godine s ciljem pomoći brinjskom kraju u Domovinskom ratu, ali i na zaštiti kulturnog blaga toga kraja. Osim knjige tu su i naše “Stajničke noći” kada nam financijske mogućnosti dozvoljavaju, na koje pozivamo i ličke KUD-ove. Noć je postala tradicija i nadam se da će i dalje to ostati iako nas muče godine života i što svaki čas netko napusti ovaj svijet. Dok budemo bili u moći održavat ćemo našu noć. Danas imamo stotinjak članova širom svijeta, ali je u vrhu ostala jedna vrijedna ekipa koja bez obzira na godine i razne bolesti uspješno vodi udrugu."

Na pitanje kako je zadovoljan radom udruge, te ispunjava li prvotni cilj, gospodin Tominac kaže:

"Bez obzira na godine naših članova udruga ispunjava svoj cilj."

Zanimalo me je kakvo je njegovo mišljenje, angažiraju li se dovoljno mladi Ličani na očuvanju ličkih običaja, održavanju tradicije…

"Mislim da na početku života mladi imaju goruće probleme oko rješavanja životnih probleme, posao, stan i ostalo. U zrelijoj dobi uključuju se u aktivnosti, ali možda nedovoljno. Treba im potpore i rezultati neće izostati. Moja je generacija stvarno dala veliki obol zaštiti naših običaja i tradicije."

Što se tiče posjećivanja i odlazaka u Liku…

"Zbog brojnih obaveza vrlo malo posjećujem Liku. To su uglavnom druženja jednom godišnje, Mandalena i Katarina ponekad."

O budućnosti Like Nikola, nažalost, nema ohrabrujuće riječi:

"Nažalost, ljudski resursi su u Lici nestali i bojim se da je taj prostor ispražnjen. Lika je kičma Hrvatske i postoje brojne neiskorištene prednosti i resursi osobito u turizmu i eko poljoprivrednoj proizvodnji; kvalitetna voda, šume, vrlo dobre prometnice…"

Gospodina Nikolu sam upitala sjeća li se koje zgodne anegdote iz dana provedenih u Lici.

"Bilo je brojnih događaja, a najljepši su svakako bili zimski dani s puno snijega i ličkih prela, a ljeti nogomet. Tada nije bilo TV-a i PC-a pa smo slobodno vrijeme koristili u nogometu. Bilo je predivno živjeti u onome kraju kada se svuda oko nas čula dječja graja, blejanje ovaca, brojna goveda na pašnjacima oko sela, žetelice i kosci u polju… ah, sve je to nepovratno nestalo."

Na samom kraju razgovora, gospodin Nikola je poručio mladim Ličanima:

"Mladima bih poručio da ne zaborave na Liku, mjesto naših korijena, postojanja i vjere u budućnost. Posebno da ne zaborave naše minere, kirijaše i rudare koji su širom svijeta stjecali sredstva za svoje obitelji ili za njihovo iseljavanje u bogatije i prosperitetnije krajeve širom svijeta. I njihovi potomci se danas vraćaju na svoje korijene i ista istražuju. Neka su ostala zabilježena i na našim WEB stranicama. Najbolji primjeri za propagiranje “staroga kraja” su naši mladi ljudi koji rade na našem portalu ZK Stajnica, poput tebe Branka, poput Ivana iz Dugog Sela, Štente iz Kanade… Baš kao i ovi mladi koji rade na portalu likaclub.eu . Uvijek se može naći vremena (samo tko želi) da se posvetimo tom području i rezultati neće izostati."

Da mi je jednom

poći do svih cesta

tunela

rudnika

plantaža

mostova

premošćenih rijeka

šumskih radilišta

raznih gradilišta

gdje ste se grbili

s čežnjom o domu mislili

Vi dragi neuki

često iskoriščavani

Vi MALI tako VELIKI

bez vašeg znoja koliko bi

bespuća bilo

bez vaših žuljeva

mnoga cesta ne bi

nikamo vodila

bez vašeg života

mnoga bi rijeka mrtva bila…

Nikad neću to sve moći vidjeti!

Da sam počela čim sam se rodila

na svako to mjesto ne bih stići mogla!

(Zdenka Sablić: “K izvoru”, Zagreb, 1991.)