Križpolje

Igrah se davno
Ispred jedne kuće.
Na crkvu gleda
I sluša kako zvono tuče.

Nekoć je tamo
Mala pošta bila.
Ta stara kuća,
Meni draža nego vila.

Kako su tople bile
Te ličke noći.
Eh, da mi je opet
U te dane doći.

A preko dana,
Gledaš polja rodna.
I zahvaljuješ Bogu
Što je godina plodna.

Putem, iza Crkve,
Pasle su krave.
I nigdje nije bilo
Zelenije trave.

I ovce su pasle,
I konja je bilo.
Ponekad pomislim
Da mi se samo snilo.

Jer nema toga,
Nema više.
Neke duge ceste
Polja nam pokriše.

Još samo zvonik
Na crkvi bije.
I zove narod
Da se unutra slije.

Nema više
Ličkih prela.
Nema više
Okupljanja sela.

Pomriješe starci,
A mlade put odnese
U novi život,
Na druge adrese.

Prođeš li putem
Do škole stare,
Vidjet ćeš samo
Prazne bunare.

Nema nikog
Da natoči vodu,
Ni djece da skaču
Po školskom podu.

Prođeš li dalje,
Do Praputnica,
Vidjet ćeš neka
Nova lica.

Tamo uz igralište,
Dva gola stoje.
Dok novi dječaci
Pogotke broje.

Groblje je puno
I mirno spava.
Oko njega samo
Obrasla trava.

Eh, moje Križpolje,
Ostalo si pusto.
A nekad bilo
Naseljeno gusto.

Tek pokoji traktor
Cestom prođe.
Al nitko više
Na rakiju ne dođe.

Selo moje malo,
Čuvaj mi polja i njive.
Nek rodne budu
One slatke ličke šljive.

Živi mi, Križpolje,
U srcu moje Like.
Ti rodna grudo
Moga dida Mike.

Photo: Biserka Galetić Karlica

Ako itko može zabilježiti detalje na slici, pomoću kojih ista vodi gledatelja na mjesto kada je ona nastala, onda je to gospodin Dragutin Perković. Neka vas njegov album odvede u noć 12. listopada 2018., u restoran NK Lučko. 

KLIK NA SLIKU

"U subotu, 12. listopada 2019. u restoranu NK Lučko održana je 12.Lička (ili nama srcu draže reći Stajnička) noć. Kao i svake godine stolice su bile popunjene, stolovi bogati pićem i ukusnim jelima, atmosfera ugrijana, a plesni podij pun. KUD Sinac i Plitvički bećari pobrinuli su se i ove godine za dobar "štimung", a ljubazno osoblje restorana NK Lučko za svoje ličke goste da budu zadovoljni. Posebno su nas iznenadili naši gosti iz Katedre čakavskog sabora iz Modruša koji su izveli nekoliko ličkih narodnih pjesama u izvornim verzijama i na tome im hvala.

Ovakva okupljanja uvijek su nam svima draga jer su prilika da vidimo svoj narod koji možda duže vrijeme nismo vidjeli. Štoviše, upravo takva okupljanja postala su i pravi običaj "ako ne prije, vidimo se na Ličkog noći", zato se nadam da će se iz godine u godinu uvijek i održavati, a članovi ZK Stajnica će se, uopće u to ne sumnjam, za to i pobrinuti. Veliko hvala Općini Brinje, našem tradicionalnom pokrovitelju ove naše manifestacije, te donatorima Coca Coli, Jamnici, pivovari „Ličanka“ iz Donjeg Pazarišta, sirani „Runolist“ iz Krasnog i sirani OPG Miščević iz Josipdola koji su nam i ove godine omogućili da njihovim donacijama uspješno i uz što pristupačnije cijene organiziramo još jednu Stajničku noć.

Posebno smo bili ponosni na našu Nikolinu Mesić, osvajačicu brončane medalje u taekwondou za kadete u Barceloni. Želimo joj još puno sportske sreće i zdravlja u životu.

Do sljedeće Ličke noći što mi preostaje nego fotografijama prenijeti djelić vesele atmosfere onima koji možda nisu mogli doći, a za koje su se i ove godine pobrinuli Dragutin Perković i Branka Pavlović na čemu im veliko hvala!"

Nikola Tominac, predsjednik ZK Stajnica

Dok ne pristignu fotografije gospodina Dragutina, prelistajte album s fotografijama koje je zabilježila Branka - ALBUM LIČKA NOĆ 

 

 KLIK NA SLIKU I POGLEDAJ CIJELI ALBUM:

  

Jesen u Lici

21. IZLOŽBA TRADICIJSKIH PROIZVODA

Gospić 04. - 06. listopada 2019.

Trg S. Radića

Udruga Ličana "Vila Velebita", Zagreb

organizira posjet manifestaciji

u subotu 5. listopada 2019.

Polazak iz Zagreba je u 7.30 sati s južnog ulaza Zagrebačkog velesajma.

 Cijena puta je 150.00 kuna ( uključen prijevoz i ručak )

Prijave puta kod Katarine Kolaković do 1.10.2019.

Mob. 091 570 4227

 

Čast nam je i zadovoljstvo pozvati vas na još jednu Ličku večer u organizaciji Zavičajnog kluba Stajnica! Vidimo se 12. listopada u restoranu NK Lučko. 

Prije nekoliko dana obilježena je obljetnica pogibije četvorice naših redarstvenika na Žutoj Lokvi. Prilog o tome i video zapise pogledajte klikom na VIJESTI.HRT.HR . Ja ću ovdje, na našem portalu, u znaku sjećanja na tu tužnu obljetnicu, ponoviti priču  Ante Vukovića, sina jednog od četvorice koji su tada izgubili život, našeg Zdravka Vukovića-Šare.

U nastavku je priča Ante Vukovića - Šare, objavljena prvi puta 17. prosinca 2015. godine

Kad god vidite čovjeka čiju životnu priču i sudbinu, koja ga je zadesila još u djetinjstvu, znate, ne osuđujte ga zbog bilo kakvih djela nego ga pokušajte razumijeti. Pogledajte ga u oči, a one će vam otkriti ono što usta nikada neće izreći, niti njegova djela pokazati. Oči će vam reći koliku tugu i prazninu taj čovjek nosi u svom srcu.

„Zdravko Vuković, rođen 03. srpnja 1958 godine, sin Antona i Lucije Vuković. Završio je osnovnu školu u Stajnici i nakon toga pohađao srednju školu u Petrinji gdje se obrazovao za mesara. Nakon završetka škole radio je u Industrogradnji u Zagrebu. Majka Kata (rodom iz Bosiljeva) i otac vjenčali su se 07. siječnja 1984. Iste te godine, točnije 18. rujna, postali su po prvi puta roditelji mojoj (sada pok.) sestri. Ja sam na svijet došao 20. rujna 1986. godine.

Godine 1991. prijavio se u policiju i tu je počeo kraj ovozemaljskog života. U obrani domovine izgubio je svoj život.“

Dan 24. kolovoz 1991.godine pamti ne samo Zdravkova obitelj nego i šira zajednica. Kapelica u Žutoj Lokvi vječni je spomen na taj kobni dan kada je Stajnica izgubila jednu prekrasnu dušu, jedna obitelj glavu kuće, a Ante oca...

„Sjećam ga se kao kroz maglu, u nekim trenucima dobro, u nekima slabo. Bio sam mali, imao sam tek 4 godine kada je poginuo.

Bio je jako dobar, miroljubiv i uvijek spreman pomoći svakom. Tako mi pričaju njegovi prijatelji, ljudi iz našeg kraja i šire, ljudi koji su ga poznavali. Iako sjećanja blijede, ali ostaju slike koje probude te dane iz djetinjstva i uz oca. Izgledom sam mu i sam vrlo sličan. Iako mi kažu da je bio nešto niži nego ja sada. Bio je jako dobre i vesele naravi.

Koliko god sam bio mali kada sam ga izgubio, ali jedan poseban trenutak urezao mi se u sjećanje. Sjećanje je to koje me veže na dane kada je radio u Zagrebu. Jednom prilikom kada je dolazio kući donio mi je dva kaubojska pištolja, koja sam posebno volio i vjerno čuvao i čuvam još i danas, a nisam niti sanjao da će mi postati tek uspomena na oca.

Ne sjećam se točno trenutka niti dana niti kako smo saznali da je poginuo. Možda i bolje da se toga ne sjećam nego da pamtim one lijepe trenutke. Kao dijete poginulog branitelja nisam opterećen nikakvim privilegijama niti ih tražim jer mi niti jedna od njih ne može nadomjestiti oca. Borim se sam za sebe kako najbolje znam. Očev lik, djelo i njegova prisutnost jako mi nedostaju. Zasigurno bi mi dao i poneki savjet u nekoj životnoj situaciji, problemu, a i kad ih ne bi bilo, skupa sa mnom bi se veselio, smijao i radovao.

Imao sam sretno djetinjstvo dok je bio živ, a nakon njegove pogibije život mi se promijenio. Nema više njegove ljubavi i zaštite u mom životu... I kada bih ga imao priliku samo još jednom vidjeti, sigurno bih zanijemio i samo ga snažno zagrlio.“

 

Izvor: brinje.hr

---

Svečanom sjednicom Općinskog vijeća u srijedu 14.08.2019. u restoranu "Victoria" u Brinju započeo je program proslave Dana Općine Brinje i blagdana Velike Gospe. Svečanoj sjednici Općinskog vijeća prisustvovao je velik broj uzvanika iz cijele Hrvatske, između ostalog izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske i državni tajnik Darko Nekić, saborski zastupnik i gradonačelnik grada Bakra Tomislav Klarić, saborski zastupnik i gradonačelnik grada Ivanca Milorad Batinić, saborski zastupnik , predsjednik UORH-a i načelnik općine Jasenica Martin Baričević, župan Ličko – senjske županije Darko Milinović, zamjenik župana Ličko – senjske županije Vice Nekić, mnogi gradonačelnici i načelnici te brojni drugi uglednici, gospodarstvenici i predstavnici kulturnog, sportskog i društvenog života Općine Brinje i Ličko – senjske županije. Svečanu sjednicu Općinskog vijeća Brinje uveličao je svojim nastupom na harmonici Almir Čović.

Sjednicu je otvorio predsjednik Općinskog vijeća Ivan Perković koji je pozdravio sve nazočne goste i zaželio im dobrodošlicu.

Nakon pozdrava uslijedio je kratki video prikaz onoga što je Brinje danas te svih dosadašnjih projekata koje je Općina Brinje ostvarila, turističke ljepote kojima se ponosi te planove za budućnost.

U svom govoru načelnik Fumić je pozdravio sve prisutne goste, zahvalio se na dolasku te u prigodnom videu naveo kako je izvorni proračun 7 milijuna kuna, a prošle godine je ostvaren u iznosu od 25 milijuna kuna. To su sredstva iz europskih fondova putem kojih je ostvareno niz projekata; preko sanacije odlagališta, reciklažnog dvorišta, kulturnog centra, vatrogasnog doma, dječjeg vrtića, a dobiveno je i pozitivno rješenje za centralno groblje i zgradu tržnice. Većina novca je iz EU fondova i jedan dio iz naših ministarstava, kao cesta Draženovići za koju je Ministarstvo izdvojilo 500.000 kuna, cesta za nacionalne manjine Vodoteč također 500.000 tisuća kuna, zatim projekt “Zaželi” 1,7 milijuna kuna i na to je načelnik posebno ponosan jer se skrbi o 64 nemoćnih domaćinstava, a također je zaposleno 12 žena.

Prigodnim riječima Dan općine Brinje čestitali su Dubravko Zavrtnik, zamjenik načelnika Općine Vidovec, Martin Baričević, predsjednik UORH -a i načelnik općine Jasenica, Ante Milinković,član izaslanstva gradonačelnika grada Zagreba, dr. Darko Milinović, župan Ličko – senjske županije te Tomislav Klarić, saborski zastupnik i gradonačelnik grada Bakra.

Izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske i državni tajnik Darko Nekić je u svom govoru naglasio kako je iz filma vidljivo da su realizirani brojni projekti na području općine te u svoje osobno ime i u ime predsjednika Vlade čestitao na svemu što je općina ostvarila u proteklom razdoblju, također je istaknuo kako će Hrvatska Vlada u narednih godinu dana provesti prvu fazu decentralizacije, ukinuti urede državne uprave i taj će posao biti povjeren Županijama, te kako će druga faza uključivati gradove i općine.

Na sjednici su predsjednik Vijeća Ivan Perković i načelnik Zlatko Fumić uručili Javna priznanja u obliku Povelje: Peter Logar,koordinator vatrogasne pomoći te predstavnik vlade Tirola savezne republike Austrije, za osobiti doprinos i donaciju DVD- u Brinje,Hrvoje Ostović ,ličko – senjski vatrogasni zapovjednik, za osobiti doprinos za unaprjeđenje vatrogastva na području Općine Brinje, fra Jure Marčinković, župnik, za osobiti doprinos u obnovi crkvenih objekata, Jadranka Vučetić, za osobiti doprinos u dugogodišnjem radu Udruga i promidžbi Brinja.

Na kraju svečane sjednice stručna suradnica TZ Brinje i načelnik Fumić podijelili su nagrade za najljepše uređene okućnice, dok su ostali m sudionicima podijelili prigodne zahvalnice. Na trećem mjestu je okućnica Vesne i Đure Šijan iz Brinja, drugo mjesto pripalo je okućnici Davorke i Mike Mesića, a najljepša okućnica ove godine je u Jezeranama i u vlasništvu je Marijane i Dražena Vranića.

Velika Gospa, svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, svečano je proslavljena u brojnim marijanskim svetištima diljem Hrvatske, pa tako i u brinjskoj župi Uznesenja BDM.

Glavno misno slavlje na blagdan Velike Gospe u crkvi Uznesenja BDM održano je s početkom u 18 sati. U veličanstvenoj procesiji uz mnoštvo okupljenih vjernika i hodočasnika, sudjelovali su članovi brinjskih udruga sa svojim znakovljem. Svečanom misnom slavlju nazočio je i načelnik Fumić sa suradnicima, a čast nošenja kipa Majke Božje u procesiji ove godine je pripala aktivnim župljankama prema izboru vlč. Peje Ivkića.

Koncelebrirano misno slavlje u prepunoj brinjskoj crkvi predvodio je gospićko – senjski biskup mons. mr. Zdenko Križić, u suslavlju s vlč. Milom Rajkovićem, fra Jurom Marčinkovićem i brinjskim župnikom vlč. Pejom Ivkićem, uz glazbenu pratnju crkvenog zbora Uznesenja BDM.
Nakon misnog slavlja, proslava Velike Gospe je nastavljena na prepunom igralištu OŠ gdje je održan koncert grupe Ličke Drvosječe iz Zagreba.

Okupljene je dodatno razveselio spektakularni vatromet koji je obasjao stari grad Sokolac i nebo iznad Brinja. Prigodni vatromet povodom Dana Općine Brinje koji je razveselio stanovnike i posjetitelje Brinja, sponzorirala je tvrtka Širjan d.o.o. iz Križevaca.

 Slike: indirektno.com, fb Općina Brinje

Blogosfera, 03.08.2019.

Mi smo ponosna djeca svojih roditelja. Najčešće uspješna. Ponosna na svoje obitelji, a tlo po kojem koračamo uvijek uzimamo s rezervom. Problem je jer smo sve one zebre prošli samo s majčinim stiskom ruke i pogledom u nebo. Rekli su nam da tamo stanuju naši očevi.
Espresso. Najbolji način za započeti današnji dan. Njegov gorak okus možda najbolje opisuje sve ono što ću pokušati reći. Gorak okus koji me tjera kroz dan. Danas je 4.8., ne baš najdraži datum u mojem životu, ali isto tako onaj na čiji pogled, preponosan da stanem, želim ići naprijed. Nije to toliko zbog samog datuma, koliko zbog osobe. Ja sam Ivan Tominac i dijete sam poginulog branitelja. Moj Zlatko je među oblake otišao netom nakon što sam se ja rodio, a iako zlatnog imena, nama je ostavio srčane duplje pune olova, prašine i hrđe, a puno bižuterije se našlo u našoj blizini. To su bili svi oni ljudi koji su uvijek prividno i nikada stvarno bili tu za tebe. Oni ljudi koji su te držali za ruku, a istovremeno podmetali nogu. Lažni ljudi u stvarnim životima. Oni ljudi koji ne shvaćaju da nikakav državni novac koji ti sjedne na račun svakog 1. u mjesecu ne može zamijeniti život.
Najviše zbog njih se svake godine isponova obraćam na ovaj način. Želim pokazati da nam ide i da nas nisu uspjeli preplašiti. Dapače, mi smo preplašili njih. Ne pišem ovo jer tražim sažaljenje. Sažaljenje me ljuti. Ja nisam ovo što jesam zato što nešto nisam imao, već zbog onoga što jesam (imao). Volju, želju i motivaciju koju sam pronalazio nedostatkom ne dajući mu da me definira. Moj otac, siguran sam, ne bi htio vidjeti me tužnim. Mnoge stvari odavno su mi jasne, moga oca nema. Iako mi je trebalo čak 15-ak prvih godina mog života kako bih shvatio da je to zbilja tako, danas znam da je moj otac dao život za mene. Za nas. Za vas gospodo kojima je najveći gušt jutrom ustati iz kreveta i potražiti komšiju kako biste nastavili raspravu o ustašama i partizanima. Moj otac nije zato otišao u rat. Htio je dobro svima, a njegov život dat je za mene, jednako koliko i za vas. Ja plaćam isti porez i vjerujte mi, ne uživam nikakve benefite i ne, ne zapošljavam se na ime svoga oca. Ja sam od oca preuzeo samo ono što je nosio za života-žrtvu, želju i prkos. Sve ono što je on na današnji dan 1995. ponio sa sobom na bojišnicu. Znam da je tada šaptao moje ime, a kažu mi da to danas ne bi bio samo šapat. Kažu mi da bi urlikao od ponosa, a vjerojatno se i smijao mojim žutim tenisica. Njegov đir više je bila vojnička odora. Samo, ja nikada nisam trebao urlik. Trebao sam zagrljaj, ne od bilo kojeg muškarca na ovome svijetu, trebao sam zagrljaj od oca. Rekli su mi da nitko ne grli kao otac. Ne sjećam se zagrljaja, a otet mi je iz ruke čovjeka na najsebičniji mogući način. Za mene su to samo jutri zemlje uprljani krvlju moga Zlatka. I ne volim kada mi na nos trljate Hrvatsku kao ono za što se moj otac borio, jer baš takva kakvu mi ju uvaljujete i nije vam baš neka. Vjerujte mi, ne možete voljeti, a ni prezirati Hrvatsku više od mene. Za razliku od vas koji možete poći na obiteljska putovanja, ja se ocu moram vratiti u Hrvatsku. On je za mene nepovratnom investicijom platio ovo tlo, pločnike, polja, šume...Za mene oluja jest grč i gubitak pomiješan s gorkim ponosom. Ne mogu biti herojski ponosan na sustav koji mi je prouzročio odrastanje bez oca, njegova zagrljaja i povika onda kada je bilo potrebno. Ipak, spremno ću se pokloniti svima zbog kojih se danas mogu, na slavu ili ne, nacionalno odrediti. Ali baš kao što se on borio za budućnost, ja živim u njoj. Od savjeta najviše volim svoje, inat mi jest vodilja, a kada su u pitanju moja obitelj i prijatelji prihvaćam sve rizike. Po tome sam najsličniji ocu. Ne volim te poglede u prošlost. Ja živim sada, sada su mi 24 i isto toliko ne znam za oca, ali ono što je čudno, živim s njegovom pričom. Moj otac je dio mog identiteta. Hrvatska isto. Svi ljudi koji misle da znaju kako živim, ne znaju. Znate, mi djeca poginulih branitelja ne plačemo svaki dan i ne klanjamo se svakome tko nas dođe štipnuti za obraze. Mi smo ponosna djeca svojih roditelja. Najčešće uspješna. Ponosna na svoje obitelji, a tlo po kojem koračamo uvijek uzimamo s rezervom. Problem je jer smo sve one zebre prošli samo s majčinim stiskom ruke i pogledom u nebo. Rekli su nam da tamo stanuju naši očevi. I znaš ti, vidimo se u snovima, tamo mi te nikada neće moći oduzeti.