Udbina "Dan hrvatskih mučenika 11. rujna 2010"

Dan hrvatskih mučenika 11. rujna 2010. godine bio je posebno svečan. Na Udbini je do sada najsvečanije u nazočnosti preko 12 tisuća hodočasnika (procjena policije) proslavljen Dan hrvatskih mučenika koji je ove godine bio u znaku blagoslova Crkve hrvatskih mučenika. Misno slavlje predslavio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u suslavlju desetero biskupa kao i dvije stotine svećenika. Uz domaćeg ordinarija Milu Bogovića suslavili su riječki nadbiskup Ivan Devčić, porečko-pulski biskup Ivan Milovan, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, splitsko-dalmatinski nadbiskup Marin Barišić, šibenski biskup Ante Ivas, vojni ordinarij Juraj Jezerinac, varaždinski biskup Josip Mrzljak, požeški biskup Antun Škvorčević i biskup u mirovini Ante Jurić. Mi koji smo bili prisutni ostali smo nadahnuti riječima kardinala Puljića i biskupa Bogovića. Bio je to trenutak da zastanemo i pogledamo put Naroda i Crkve u Hrvata koji se odvijao tijekom naših života. Nas, trenutno žive Crkve u Hrvata, koji čuvamo Krst časni i brinemo za Slobodu našu koju nam u znamen ostaviše uvijek Bogu vjerni pređi naši i Slobodu za koju se izborismo mi i sinovi naši.

Biskup Mile Bogović na početku je izrazio zadovoljstvo završetkom radova na Crkvi hrvatskih mučenika, memorijalnom obilježju nacionalnog karaktera što je i razlog da se nije išlo u moderne proboje sakralnog graditeljstva. Cilj je da projekt bude izraz vjere i kulture i da nas povezuje s našim korijenima.  Tvrđavski izgled crkve u pravcu Krbavskog polja ukazuje na braniteljski karakter naše povijesti, a graditeljska predloška po crkvi sv. Križa u Ninu ukauje da baštinimo i dio bizantske umjetnosti prema čemu se približuju vjerske prakse i drugih crkava.

Ispred prelijepe Crkve hrvatskih mučenika, tom znamenu naših stoljetnih stradanja. Na kostima pradjedova naših, mučenika naših. Crkvi koja poput bijele, nedužne golubice tamo na jarbolu nikad potopljene Hrvatske lađe klikče: Još sam tu!

Replika Crkvice Svetoga Križa u Ninu, Višeslavova krstionica, Hrvatska glagoljica, Spomen zid stradanja Puka našega kroz stoljeća, posebno kroz zadnjih 70 godina.

Znameniti zapis popa Martinca o bitki na Krbavskom polju opisuje stanje hrvatskog naroda krajem 15. - og stoljeća koje podsjeća i na brojne kasnije teške trenutke:

I ja pop Martinac višeimenovani pisah ovo crkvi Blažene Djevice Marije i njezinu samostanu pod Novim Vinodolskim gdje stanovahu fratri reda Svetoga Pavla prvoga pustinjaka. Njihov vikar bijaše izabrani otac Valentin, a starješina u ovom samostanu blagi muž, fratar Franko imenom Budišić, plemenom Mogorović, sa svojom braćom i ocima koji su živjeli u primorskim samostanima, bogobojaznim muževima, časnim Kristovim slugama, obdržavateljima regule, koji su iskrenom pobožnošću obdržavali regulu Svetoga Augustina i trsili se da obave sve potrebno Crkvi Božjoj. Njihova nagrada neka bude Isukrst i Djevica Marija. Amen.

I k tomu bio sam u brizi i stalno ožalošćen mišlju zbog velikih ratova i nemira koji su se zbili u naše vrijeme, koje digoše Turci koji potječu od Izmaila, sina Abrahamova sluškinje Agare, protiv svih zemalja svijeta. I zauzevši Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na narod hrvatski šaljući velike čete. Silni vojvode zametahu česte bojeve s kršćaniskim pukom tukući se na poljima i na gorskim prijelazima i na prijelazima voda. Tada robijahu sve zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave, čak do Gore Zaprte (= Moslavine), sva mjesta kranjska čak do mora; robeći, harajući, kuće Božje paleći i oltare Gospodnje rušeći. Starce su tukli oružjem, mlade djevojke i udovice, čak i kmečeću djecu; ne samo da su odvodili puk Božji u tuzi nasilja, vezan lancem, nego su i prodavali ljude na sajmovima kao što je običaj činiti sa stokom. I još iziđe baša Romanije i Vrhbosne i porobivši Posavlje stigne pod Modruš. I poče napadati Modruš. Popali ognjem okolne utvrde i samostane te crkve Gospodnje. Tada pak gospoda hrvatske i bani hrvatski digoše vojsku protiv njega i poče boj između četa na polju velikom krbavskom. I tu se boriše u velikoj bitci. Tada bijaše pobijeđena čast kršćanska, tada uhvatiše bana hrvatskoga još živa. Tada ubiše kneza Ivana Frakapana. Tada odvedoše kneza Mikulu Frankapana. Tada ubiše bana jajačkoga. Tada padoše krepki vitezovi i slavni borci, u svome porazu, radi Kristove vjere. Još i pješaci, odabrani borci, umriješe opkoljeni četama u širini polja. Tu primiše smrt radi vjere kao družba Svetoga Mauricija. Samo se knez Bernardin Frankapan izvuče s malo ljudi. I tada počeše cviliti rodilje i udovice mnoge te mnogi drugi. I bi zabrinutost (skrb) velika kakve nije bila od vremena nečistih Tatara i Gota i Atile. Godine Gospodnje 1493.

            Sjetimo se tih riječi i ovih dana, sjetimo se naših predaka koji su se borili za svoj narod i njegov prosperitet. Neka nam bude smjernica za naš odnos prema našim krvavim korjenima. I zato se sjetimo Udbine koja nas uvijek opominje o neizvjesnoj budućnosti ako nećemo biti svjesni svojih povijesnih korijena i žrtava koje su pale za Hrvatsku.

            U prilogu vam donosimo nekoliko prelijepih fotografija sa svečanosti.