Dnevnik slučajnog prolaznika: "Slušaj sebe, društvo je za*ebano!"

Kolumna na likaclub.eu

U čovjekovu svijetu, gdje sustavi određuju naše promišljanja i način života. U svijetu gdje je čovjekova vrijednost umanjena. U svijetu gdje smo nekada prepušteni sami sebi. U tom svijetu živim ja. Ja sam slučajni prolaznik, baš kao i svi mi. Ja sam onaj koji primjećuje. Onaj koji vidi. Onaj koji zna. Onaj koji može, ali i onaj koji nije uvijek dovoljno hrabar. Ovo je takav svijet, svijet gdje nam fali hrabrosti. Hrabrosti da ustanemo i zaderemo za promjene. To najčešće zamijeni šapat, tiho mrmljanje ili samo misao.

Nalazim se u sred ničega. Stigao sam na ovaj svijet i uvijek sam htio nešto promijeniti. Mogu li stvarno nešto mijenjati ? Mislim da mogu. Želim.

Našao sam se u gradu i morao sam stići do željezničkog kolodvora. Morao sam ući u tramvaj, koji je katkada središte zanimljivih zbivanja i još jednom se suočiti sa stvarnošću. U gužvi uvijek jasno vidim razlike. Vidim poglede poprijeko i jaz koji vlada između ljudi. Vidim okamenjene osmijehe i poglede osude. Ne bih htio to vidjeti. Htio bih vidjeti vezu, ono nešto ljudsko u svima što nas povezuje.

Nalazim se u tramvaju. Gužva je i stojim. Netko mi dahće iza vrata. Ne volim kada mi netko diše za vratom, čak ni u prenesenom smislu. Okrenuo sam se kako bih si vožnju učinio ugodnijom. Ljudi svih dobi, muškarci i žene, svi su bili u tom tramvaju. Kada se nađeš u gužvi i bez slušalica čuješ svašta. Čuješ ljude kako razmjenjuju životna iskustva, a vidiš i kako im se pogledi na svijet i život znatno razlikuju.

Pomisliš kako stariji ljudi imaju usađene jednake vrijednosti, pomisliš kako su njihovi pogledi na svijet jednaki. Sve je to samo misao. Svi smo mi toliko različiti, a samo to što smo svi različiti nas čini toliko jednakima.

Razgovaraju dvije baka, procjenjujem šezdesetih godina. Načuo sam, jedna se zove Jasna, a druga je prozvana samo kao draga. Uvodni razgovor bio je vjerojatno dosadan kao i svaki drugi, pa ga nisam doživio. To su bili trenutci kada sam htio iskočiti iz nagužvanog tramvaja, nije mi se dalo više tamo biti. Mislim da sam u jednom trenutku počeo tražiti zanimaciju, osvrtao sam se po tramvaju i nepristojno osluškivao tuđe razgovore.

Najednom, uspio sam. Našao sam svoju zanimaciju i razgovor koji sam pomno osluškivao. Dvije gospođe, stasite, čvrsto stojeći na nogama i ne tražeći slobodno mjesto stajale su nekoliko metara od mene. Bar sam ih tako ja vidio. Pričale su o životu i svakodnevici. Svojoj i svojih najmilijih. Jasna se obratila dragoj s tugljivim tonom, vidno nezadovoljna: ” Joj, draga moja noge me tak’ bole, baš bih mogla sjest. Stalno sam po tim doktorima, već mi ih je preko glave.” Naša draga iz ove priče je odšutjela ne dajući neke jasne reakcije. Zatim je gospođa Jasna postavila novo pitanje: ”Kak’ je tvoja mala ?”

Gospođa draga je izgleda znala što odgovoriti na to pitanje, pa se raspričala: ‘‘Znaš, jako su dobro ! Rastala se, ali jako se dobro snašla. Malena je upisala gimnaziju, znaš, aha, jako je dobar đak bila. Jako sam sretna bila zbog svoje ljepotice. Kćer je dobro, radi još uvijek u školi, dobro joj je. Dobro je dok ima bilo kakav posao.”

Gospođa Jasna opet progovara, saznajem da i ona ima unuku. Stariju. Kaže: ”Moja mala će sad završiti srednju, pa treba na fakultet nekakav. Ona hoće za učiteljicu, a ja joj velim da izabere nešto drugo. Nije lako raditi s dječurlijom i plaća je nikakva. Rekla sam joj neka medicinu upiše.”

Nešto se desilo na licu gospođe drage, pa kaže: ”Znaš, lepa moja, nije uvijek dobro razmišljati samo di ćeš novaca imati. Meni je najvažnije da su nam deca sretna. Neka sami za sebe izaberu ono što se njima sviđa. Mi tu kaj nekaj trkeljamo, ne bumo mi taj posao radile. Oni se budu dizali i išli svaki dan. Moja kćer je htjela za učiteljicu i neka je, ja vidim da je njoj dobro. Za sebe i malu ima. Plaća se i alimentacija i dobro je. Bitno da ide.”

Na to, Jasna doda: ”Teško je u Hrvatskoj sa svime”, a draga ju poklopi: ‘‘Bude nam bolje kad bumo se manje žalili.”

Zastao sam. Osim slične frizure ništa slično na gospođama. Možda će ih povezivati i to što će u obitelju imati učiteljicu. Tko zna. Sjetio sam se da su meni govorili koješta kada sam birao studij za sebe. Upućivali su me na različite studije. Sjećam se kako su me uplašili i kako sam u zadnji čas odlučio da moram slijediti svoje snove. Zamislio sam se i razmislio o tome hoće li djevojka iz priče sljedeće godine upisati učiteljski ili će je okolina poljuljati u njenim htijenjima. Poznajem nekolicinu ljudi koji su poklekli pred društvenom propagandom. Poklekli su pred pričom koja ti govori da je važnije dobro zarađivati, nego biti sretan. Nikada nisam vidio smisao u tome i želim, želim da svi slijedite svoje snove. Nekada je poželjno samo kimnuti glavom, ali opet napraviti po svom. Napravite onako kako želite, budite što želite i do toga dođite na način koji vi želite.

Stigao sam. Željeznički kolodvor je bio preda mnom. Ušao sam u vlak. Sve je isto. Ljudi su isti. Pogledi su jednako hladni, a tama se nadvija u bespućima ovog velikog ničega.

Stigao sam doma. Ležim u krevetu, a kapci mi se spuštaju. Odlazim.

I dok zaklapam oči, odlazim…

Što ako stvarnost nije stvarnost i što ako san nije san ?

Ništa je stvarnost. Svašta su snovi. Odlazim u svašta. Biram svašta. Biram biti netko. Želim da budemo snovi. Budimo snovi. Ja sam. Ti si. Mi smo.