Gledam ove medvjede,pa se pitam sto bih ja pomislila da sam medvjedja nevjesta ,a da moram gledati ove turobne slike?
Nemam odgovora,ko sto na srecu nema ni medvjedica koja je dopustila da se "desi" ova sirocad.Ona reagira onako medvjedji ,prirodno cisto,a mi ljudi,umisljajuci si kojesta,pa tako i humanost u pogledu divljih bica,skrbimo o medvjedima kao da se radi o odbacenom ljudskom cedu,zaboravivsi namjerno ili nenamjerno da medvjedu ne trebaju pelene ni duda,ni tambura kuterevka,nego majka velebitska,a ona ljubi svoju djecu manje strasno,ali zato istinski grubo,sto niposto ne umanjuje njezinu ljubav.
Sve je ,dakle,relativno-Mi koji smo odrasli u uvjetima osorne klime i strogih regula zivota pod Kapelom,tesko mozemo razumjeti tu ljubav i brigu nekog volontera za duh velebitski ,utkan u ponosnu gromadu mrkog medvjeda.
Sto se mene tice,sigurno ne bih zamjerila mami medvjedici njenu neodgovornost prema potomstvu, zasto je tako odlucila
Zapitala sam se zato cesto,onako iz ljudskog kuta sagledavanja zbilje:zasto mi mislimo da medvjedje siroce treba pet godina provesti u zatocenistvu,a sve pod izlikom pripremanja na zivot u velebitskoj stvarnosti?
Kuterevske drage zasigurno pruzaju privid divljine,dostojne medvjedjoj cudi,ali da li je to stvarno potrebno?-pitam se onako laicki,ne poznavajuci medvjedje zivotne navike i zelje.Ipak,onako "iz trbuva"osjecam nelagodu pri pomisli da divlji stvor-kojemu je Bog ili Priroda-kako hocete,dodijelio ulogu lovca na kosnice divljih pcela,na objed divljih krusaka,na srecom ugrabljenu ovcu-kruzi dragom uokvirenom morem iznurenih posjetilaca,ponizen i ogranicen ljudskom brigom ,svladavajuci u sebi i ono zadnje sto mu je ostalo od ponosa,samo da bi ovjekovjecen na nekom digitalcu obisao svijet.
Ako je to bila ljudska namjera ,a medvjedja zelja ,onda nije cudno da se desio nesporazum,pa umjesto da zaplese kukunjesce,medvjed Mrnjo otplesao Posljednji tango,a njemacka volonterka jos uvijek ustimava tamburicu,ne shvacajuci gdje je pogrijesila!
