Lički forum ZK Stajnica

Lika => Brinje => Autor teme: puskic - OĹľujak 29, 2011, 12:49:07



Naslov: Brinje stari frankopanski grad Sokolac
Autor: puskic - OĹľujak 29, 2011, 12:49:07
                                                               Sokolac-Gradina

Monetium je ime koje je u dalekoj prošlosti nosilo mjesto Brinje, što će reći da je samo mjesto znatno starije nego njegovo današnje ime. Tragovi naseljenosti ljudi u brinjskom kraju sežu u pradavna vremena. Potvrđuju to neki svojedobno otkriveni nalazi iz prapovijesti, npr. na lokalitetu Humac nedaleko Brinja. Moglo bi se s dosta opravdanja pretpostaviti da bi određenih tragova o dalekoj prošlosti brinjskoga kraja moglo biti na još nekim mjestima, npr. u špilji Siničić na cesti prema Letincu ili na gorskom području zvanom Staro Brinje. Budući da pisanih tragova iz tih vremena nema, nešto određeniji odgovor na te pretpostavke mogla bi dati jedino suvremena arheologija, naravno ukoliko bi u nekom budućem vremenu došlo do sustavnijih istraživanja te vrste. Dosad to nije bio slučaj, barem ne u mjeri koja bi potvrdila ili opovrgla neku od navedenih pretpostavki ili možda neku drugu koja se čak posebno niti ne naslućuje.

Najstariji poznati žitelji brinjskog kraja bili su Japodi. To je jedna od više Ilirskih plemenskih zajednica koje su nekoć nastanjivale ne samo znatne dijelove naše domovine nego i dijelove susjednih zemalja. Kasnije su došli Rimljani. Oni su pokorili Japode. U povijesti je zabilježen Oktavijanov pohod protiv Japoda 35. godine prije Krista. Tada je taj rimski vojskovođa i prvi car opsjeo i poslije krvave borbe osvojio središnji japodski grad Metulum. U prošlosti je bilo različitih hipoteza o tome gdje se nalazio Metulum. Mislilo se čak da je to današnja slovenska Metlika. Sada se općenito uzima da se Metulum mogao nalaziti na Velikoj i Maloj Viničici blizu Josipdola, dakle iza kapelskoga gorja kao prirodne barijere s obzirom da je Oktavijan došao s morske strane, negdje iz pravca današnjeg Senja. No, ima i mišljenja da se Metulum zapravo mogao nalaziti na području današnje Razvale, dakle u podnožju kapelskoga gorja. Bilo kako bilo, silovita opsada koja je rezultirala potpunim uništenjem Metuluma, neke vrste japodske Kartage, zbila se zasigurno negdje blizu brinjskoga kraja.

Iz vremena vladavine Rimljana potječe naselje koje se zvalo Monetium. To je sigurno bilo rimsko naselje, a možda još i japodsko. Zanimljivo je da se prostor današnjeg Sokolca u središtu Brinja u svakodnevnom govoru brinjskog stanovništva naziva Gradinom. Taj naziv ponajprije upućuje na japodsku tradiciju podizanja naselja na brežuljcima ili brdima radi lakše obrane od neprijatelja. Ne mora nužno biti tako, ali je sasvim izvjesno da je neka vrsta ljudskog naselja na području Brinja morala postojati i u japodsko doba. Monetium je latinski naziv. Teško je dokučiti njegovo pravo značenje. Najbliža latinska riječ «moneta» upućivala bi na novac. To može značiti svašta i ništa. Bilo bi prilično nezahvalno bilo što iz toga izvoditi. U svakom slučaju, Monetium je prvo i najstarije zabilježeno ime naselja na mjestu gdje se danas nalazi Brinje. To je zapravo bilo Brinje prije Brinja, pa je utoliko i opravdano rabiti to ime u brinjskom kontekstu, neovisno o tome što ono potječe iz vremena prije doseljenja Hrvata.

Je li Monetium preživio nestanak rimske civilizacije i veliku seobu naroda u sklopu koje su došli Hrvati? Budući da se ime izgubilo, može se vjerovati da je nestalo staro stanovništvo koje je baštinilo to ime. Drugo je pitanje što je bilo sa samim naseljem. Možda je i ono uništeno u nekom barbarskom (gotskom, avarskom) prodoru, a možda je u nekom obliku i preživjelo. Ono što se s dosta opravdanja može zaključiti jest da je očito moralo doći do određenog stupnja diskontinuiteta koji se na simboličkoj i stvarnoj razini očitovao u iščezavanju naziva Monetium. Na prijelazu iz staroga u srednji vijek, u vremenu kada se doseljeni Hrvati polako ukorjenjuju u današnjoj domovini, antički Monetium silazi s povijesne pozornice.

U ranom novom vijeku brinjski je kraj pripadao župi Gacka. Ta je župa, zajedno sa župama Likom i Krbavom, u ranohrvatsko doba bila posebno područje koje se nalazilo pod upravom zajedničkog bana. Ima mišljenja da je brinjski kraj već tada bio zasebna hrvatska plemenska župa, ali se to ne može sa sigurnošću potvrditi. U razvijenom srednjem vijeku Brinje se oblikovalo kao važna trgovačka postaja na drevnoj cesti koja je iz Senja preko Modruša vodila u unutrašnjost hrvatskih zemalja. Iako je logično pretpostaviti da je samo mjesto znatno starije, a ima i nekih pobližih navoda o tome, ono se pod imenom Brinje u povijesnim vrelima prvi put izrijekom spominje tek 1343. godine. Tada je zapisano čak dva puta: prvi put 14. ožujka 1343. kao «Brigna», a drugi put 18. lipnja iste godine kao «Bregne». To je najstariji zasad poznati zapis imena Brinje u starim dokumentima. Većina stručnjaka smatra da to ime potječe od čakavskog lokalizma «brnja», tj. obična borovica, a to je biljka koja i danas u značajnoj mjeri raste u tom kraju. Isto tako ono bi se moglo izvesti i iz lokalizma «brina», tj. uzvišenje, čime također obiluje gorski pejzaž brinjskoga kraja.

Iz srednjovjekovlja potječe određeni broj latinskih povelja koje su ili izdane u Brinju ili se Brinje spominje u njima. To se može zahvaliti činjenici da su Brinjem u to doba gospodarili krčki knezovi Frankapani (kasnije poznatiji kao Frankopani). Oni su na uzvišici usred mjesta podigli svoj tvrdi grad (spominje se od 1411. godine), kasnije poznat kao Sokolac. U njemu je npr. stolovao Anž VIII. Frankopan Brinjski koji je 1465. izdao jednu latinsku ispravu «u našem gradu Brinju» (in castro nostro Brigne). Tako je na mjestu antičkoga Monetiuma zaživjelo srednjovjekovno Brinje, a ime se zadržalo do danas.

mr. Željko Holjevac


Naslov: Odg: Brinje stari frankopanski grad Sokolac
Autor: puskic - OĹľujak 29, 2011, 01:14:25
                                                                  Spomenik kulturere-Sokolac



U čitavom nizu frankopanskih ruševnih plemićkih gradova, po značenju, ali prije svega po izuzetnoj vrijednosti još uvijek, u cijelosti ili samo dijelom očuvanih najznačajnijih zdanja, nedvojbeno se izdvaja Brinje. S obzirom na ostale značajnije plemićke gradove, o njemu je podosta pisano. Za frankopanski plemićki grad u Brinju u stručnoj se literaturi uglavnom ustalio nazvi Sokolac, rjeđe Sokol ili Sokolovac.

Prvi ga tim imenom još 1835. godine naziva F.J. Fras: "Ovaj grad, koji se zove i Sokolac...". Nakon njega, Ivan Kukuljević Sakcinski piše u svojem prvom članku iz 1869. godine: "Kada je grad brinjski sagrađen, to se zapravo ne zna, ali je stajao jur koncem 14. vieka, i bijaše poznat pod imenom Sokol, a još danas ga nazivlje narod Sokolcem". Kasnije, u svojem drugom članku o Brinju, godine 1941. povjesničar i arhivist Laszowski spominje grad Sokol. Članak je obradio skup obitelji Frankopan na Modrušu, 12. lipnja 1449. godine, na kojem su podijelili očevinu na osam dijelova. Tom podjelom je knez Bartol dobio "Trg Brinje sa gradom Sokolom..." kao i grad Jelovik kod Brinja, ali i gradove Sokol, Tržac i Bihać, sva tri u bihaćkom kraju. Pa iako je tu riječ o nespretnoj zabuni iskusnog povjesničara, ovo prikazuje kako se naziv Sokolac udomaćio. Tako ga je prihvatila većina povjesničara, no Drago Miletić i Marija Valjato Fabris navode i opravdane upozorbe povjesničara Zorislava Horvata kako to nije izvorni naziv. On navodi kako se tijekom 15. i 16. stoljeća kroz razne pisane povelje o gradu Brinju nigdje ne spominje ime Sokolac. Jedino naziv "Castrum Zoko", koji se susreće 1493. godine, opisuje grad koji se nalazi na sasvim drugom mjestu- kod Bihaća.

Svi se povjesničari slažu da je teško utvrditi točan izvor kada je i kako došlo do uporabe imena Sokolac. Pretpostavke se kreću od raznih nezapisanih priča povezanih sa sokolovima, uzrokovanih na primjer, vjenčanjem Nikole IV. s Dorotejom Gorjanski, kada Nikola uoči vjenčanja šalje Veneciji poklon- konja i sokola, pa do toga da su, kada je čovjek napustio grad, gore visoko na njemu sokolovi svili svoja gnijezda, što je potaknulo narod da ga nazove tim imenom. Možda se jednom i utvrdi točan nastanak tog naziva, ali do tada stoji činjenica da se on ne spominje niti u jednoj povijesnoj ispravi iz doba Frankopana. Sam grad Brinje (a misli se na dvorac) prvi put je spomenuo 1465. godine mladi Ivan Angelo Frankopan (sin Bartolov), koji je stolovao u Brinju i nazivao ga svojim gradom - "In castro nostro Brinje". Unatoč svim preciznim i nepreciznim podacima, ne može se ignorirati ime Sokolac pa ga danas tako podjednako koriste i povjesničari i narod.


Krešimir perković  29.03.2011.


Naslov: Odg: Brinje stari frankopanski grad Sokolac
Autor: puskic - OĹľujak 29, 2011, 01:23:59
Priča se ….  negdje između realistične priče i legende.

Da nastavimo priču o gradu Sokolcu! Jedno zapamćenje o toj staroj građevini, koju je potvrdila uvjerljivost pripovijedanja ljudi iz Brinja. Priču je 1923 g. Zabilježio S.Sokolački te 1941 g. Ponovio Emilij Laszowski.

Godine 1863 pod jesen doputavao je u Brinje neki stranac iz Beča i odsio u gostionici, nedaleko gradine. Boravio je više sedmica u mjestu, posjetio je sve domaće urede, crkve, dućane i gostionice i predstavljao se sa: Rudolf  Störer, profesor arheologije na sveučilištu. Bavio se proučavanjem starina, stoga putuje i pregledava stare građevine, pa će pregledati i stari Frankopanski grad Sokolac. Posvuda je bio rado primljen i ugošten kao znamenit učenjak. i doista je svaki dan polazio u Sokolac, pregledavao točno sve, pravio koje kakve skice, no najviše se bavio u kuli, penjao se ljestvama u sve spratove i po više sati znao proboraviti u tim sobama. U prizemlju kule je ipak najviše vremena proveo, te je skoro svako mjestance u zidu izmjerio.
Jedne tamne listopadske noći, kad se nad Brinje navukla silna oblačina, iziđe stranac polako i nečujno iz svoje gostionice, oko ponoći stigne na svoj posao. Nije se bojao da bi ga mogao tkogod opaziti ili u poslu smetati, jer po noći u gradinu nije nitko od domaćih zalazio, budući da je svjetina vjerovala, da u gradini ima frankopanskih duhova. Sasobom je ponesao zidarski čekić i ušao u prizemlje kule, te na sve strane čekićem po zidu kucao. Na  lijevoj stijeni, oko metar i pol visine od zemlje, dade mu stijena mukli prazni zvuk. Tu stane čekićem rušiti nabacu i zid i za kratko vrijeme ukaže mu se na dvije gvozdene motke postavljen i uzidan kovčeg, koji stranac teškom mukom izvuče, uprti i odnese. Iste ove noći nestade iz mjesta Rudolf Störera. Po pripovijedanju imalo je u tom kovčegu biti preko pedeset tisuća venecijanskih dukata, zlato koje je posljednji brinjski Frankopan uzidao, a nije dospio izvaditi ga. Ovu priču potvrdio je stari lovac Luka Linarić, koji je imao lijepu kućicu i nešto zemlje u dalekom Linarićevom selu, zaselku od 10 do 12 kuća, a čuo je to pričanje od svoga oca, koji je bio poznat s krčmarom, kod kojega je stranac stanovao, i taj mu je ispripovijedao, kako je taj stranac najednom iz stana nestao, a da se nikome nije javio, niti ga je koji domać foringaš odvezao. Na stolu u sobici, gdje je stanovao, ostavio je cedulju sa 16 dukata naplate za koštu i stan, a u cedulji je bilo napisano "Musste sofort abreisen, hier die Begleichung Ihrer Rechnung". ((Morao sam odmah odputovati, ovdje je podmirenje Vašeg računa.) Mora da je Störer odmaglio s kovčegom iz mjesta nečujno te si valjda usput najmio kola za putovanje. U Kapeli je napadnut i orobljen, da je li ostao živ i je li što spasio od svojeg našašća, te kuda je dospio, nije se poslije doznalo. Da je u Kapeli orobljen dokazom je to, što se u seljana potkapelskih našlo zlatnika, te što je bilo ljudi, kaku je lovac Luka pričao, imenice, koje su na tisuće takvih dukata imali i mjenjali u Rijeci i Trstu a ponešto i u Senju.


Perković krešimir 29.03.2011.


Naslov: Odg: Brinje stari frankopanski grad Sokolac
Autor: puskic - OĹľujak 29, 2011, 01:30:31
                                                             Brinje kao postojbina knezova Frankopana


Tvrdnja 'Brinje postojbina knezova Frankapana' govori o povijesnoj činjenici da su knezovi krčki, kasnije Frankapani na svojem brinjskome posjedu u kojem su već od kraja 12. stoljeća imali grad Jelovik (Ilovik) izgradivši svoje novo i raskošno prebivalište-rezidenciju, grad-burg Sokolac, danas najveći i najbolje sačuvani hrvatski plemićki srednjovjekovni feudalni dvor, odredili Brinje odnosno grad Sokol(ac) za jednu od  postojbina svoga brojnoga i moćnoga roda. Gradnju grada Sokol(c)a je započeo Nikola IV. (1393 -1432.), ban hrvatski i dalmatinski, najmoćniji Frankapan svoga roda koji je dobio papinu potvrdu srodstva knezova krčkih s rimskim Frankapanima i Anicijima i od toga se vremena ova obitelj i službeno naziva Frankapanima. Tu je Nikola IV. Frankapan bio domaćin češkome, hrvatsko-ugarskome kralju i kasnijem njemačkome caru Sigismundu Luksemburgovcu, tu su boravili brojni članovi velike frankapanske obitelji, hrvatski plemići, biskupi, redovnici, trgovci. Knez Nikola IV. je u Brinju dogovarao suradnju i trajni savez uključujući i nasljeđivanje svih imanja s moćnim knezom Ivanišem Nelipićem, gospodarom Knina, Klisa i Cetinske krajine, s čijom starijom kćerkom i nasljednicom Katarinom je u gradu Sokolcu vjenčao svoga najstarijega sina Ivana VI. starijega. Bartol IX. praotac Tržačke i/ili Brinjske loze je najviše vremena boravio u gradu Sokol(c)u, a njegov sin Ivan-Anž VIII. Brinjski je braneći svoje Brinje, grad Sokol(ac) i frankapansko pravo na Senj ratovao s kraljem Matijašem Korvinom i njegovim banima, ali i sa svojim najbližim rođacima Frankapanima. Žestinom svoje naravi i ustrajnošću u borbi za frankapanske stare pravice i slavu postao je simbolom hrvatske feudalne sudbine u vrijeme nadolaska Turaka i propasti hrvatske srednjovjekovne države. S bratom Nikolom VI., koji stoluje u gradu Tržcu nedaleko Bihaća, upravlja zajedničkom imovinom ove loze. Anžov sin Vuk I. nosi naziv Brinjski a drugi sin Krsto II. nosi naziv Tržački. Stoga se s pravom može smatrati, kao što to čini Klaić, da je to jedna loza, jer se Tržačka loza razvila na panju Brinjske loze kojoj je početak Bartol IX. odnosno Anž VIII. Brinjski od čijega se poroda dalje razvija loza Tržačka. Neko vrijeme naslov kneza brinjskoga nosi i sin kneza Bernardina gospodara Modruša, Krsto I., slavni vojskovođa i branitelj kraljevstva hrvatskoga što ga ovjekovječi u romanu Vuci Milutin Cihlar Nehajev. Vuk I. Brinjski ne mogavši braniti svoje posjede od Turaka vapi za pomoći njemačkim staležima i caru. Izgubivši svaku nadu u uspjeh samostalne obrane u očajunoj borbi nadajući se spasu hrvatskoga kraljevstva prepušta svoj grad Brinje-Sokol(ac) kralju. Nepobitna je činjenica da je rod knezova Frankapana bio duboko ukorijenjen u ovaj dio hrvatske zemlje, koja je s ostalim frankapanskim obiteljskim posjedima i drugim stečevinama sačinjavala Frankapansku državinu. Ta državina im je omogućavala da braneći svoje staleške i obiteljske interese često budu, iscrpivši sve diplomatske mogućnosti, u otvorenom sukobu i s Mlečanima i s ugarsko-hrvatskim kraljem čiji su bili podanici. Tom taktikom su pokušali osjetivši poraz u Vražjem vrtlu na Krbavi 1493. godine komunicirati i s Turcima kojima su povremeno pokazivali zube, ali istovremeno u ime podložnosti plaćali neko vrijeme i danak. Brinje je jedno od sjedišta Tržačke ili Brinjske loze Frankapana, ovoga najmoćnijega i najdičnijega hrvatskoga plemičkoga roda, loze koja je nadživjela sve ostale farnkapanske  loze i čiji je zadnji izdanak Fran II. Krsto Frankapan 1671. godine ustao poput buntovnoga svoga pretka Anža VIII. Brinjskoga u obranu staleških i hrvatskih  državnih pravica.

Netko može prigovoriti da Brinje nije ishodište frankapanske obitelji, da je zadnji iz brinjske grane Tržačke ili Brinjske loze Vuk I. koji je predao Brinje kraljevskoj upravi i da je zadnji Frankapan ipak samo iz Tržačke loze tj. iz loze koje nosi ime grada, danas sela na području Republike Bosne i Hercegovine.

Takvi prigovori su povijesno neutemeljeni i neopravdani. O podrijetlu Frankapana se malo zna, jer se njihovi počeci ne raspoznaju u ranom 12. stoljeću na otoku Krku. Oni su naprosto knezovi krčki, ponikli iz plemenita staroga hrvatskoga roda, najvjerojatnije iz okolice Vrbnika. Ta činjenica ne negira i njihovo pripadanje Brinju o čemu oni jasno govore tijekom svoga povijesnoga hoda u svojim ispravama i naslovima kojima se kite. Brinje i sva današnja zapadna Lika su frankapanska postojbina kao i otok Krk, Vinodol, Senj, Jablanac, Starigrad, Otočac, Modruš-Tržan, Severin, Ogulin, Drežnik, Bosiljevo, Ozalj, Slunj, Cetin, Tržac, Bihać, Kamen, Ostrovica, Rmanj, Velika i Mala Kladuša od kojih je ovih posljednjih sedam gradova danas na području Republike Bosne i Hercegovine. To je povijesno utemeljeno i jasno, jer su Frankapani u tim mjestima i područjima stoljećima ostvarivali svoja prava feudalnih gospodara, živjeli, gradili, izdavali isprave, podupirali crkve i samostane, bili generatori uljudbe i civiliziranoga življenja.

Bogata arhivska građa, brojne isprave pisane latinskim, ali i hrvatskim jezikom i glagoljicom koje su knezovi Frankapani izdavali “va Brinjah svome gradu” govore o Brinju odnosno gradu Sokol(c)u kao postojbini Frankapana, mjestu njihova gospodstva i upravljanja svojom velikom državinom. Tu u kapeli gotičkoga burga čeka uskrsnuće i pobožna kneginja Dorotija Gorjanska, supruga kneza Nikole IV. i majka svih Frankapana, pramajka brojnih frankapanskih loza. Činjenica predaje Brinja kralju zbog obrane od Turaka nije nikakva sramota, već je to izraz opće hrvatske nemoći u vremenu rasapa hrvatskoga kraljevstva kada je nacionalnome biću prijetila smrtna opasnost kako to svjedoći i pop Martinac, kada “Turci nalegoše na jazik hrvatski”. To je bio izraz svijesti o potrebi čuvanja svoje stoljetne kršćanske tradicije i kulturnoga zajedništva s europskim društvom. Na taj način je brinjski grad Sokol(ac) ipak sačuvan u originalnome obliku i  doživio je i naše vrijeme što ne bi tako bilo da je turski barjak ikada zavijorio na njemu. Zadnji Frankopan iz Tržačke ili Brinjske loze i možda nije nikada vidio grad Tržac, jer je upravo u vrijeme predaje brinjskoga Sokol(c)a kralju taj grad osvojio Turčin. Danas se Tržac kao i brojni drugi frankapanski gradov nalazi u Bosni i Hercegovini, na području poznatom u starijoj hrvatskoj historiografiji kao “Turska Hrvatska”. Ti gradovi ostaju neizbrisivi i nezaobilazni dio hrvatske povijesti, dio frankapanske baštine koja je danas u tome svome dijeliću zajedničko povijesno i kulturno nasljeđe Hrvatske i Bosne i Hercegovine, svjedok njihova europskoga identiteta i zalog njihova budućega zajedništva.

Brinje je, zemljopisno gledano, geografsko središte frankapanske državine koja se je protezala od otoka Krka preko Jablanca, Starigrada i Senja, Vinodola i Rijeke na današnji Gorski kotar, zapadnu Liku, najveći dio Korduna, jugozapadnu Bosansku krajinu (Bihač, Ostrovica, Kamen), preko Bosiljeva, Dubovca do Ozlja.

O Frankapanima u Brinju i brinjskome kraju govore osim brojnih latinskih, hrvatskih i glagoljicom pisanih isprava i brojne crkve i njihovi titulari: Sveti Vid s grbovima Gorjanskih i Frankapana na zvoniku vrlo sličnome onome u Svetom Vidu Dobrinjskome na otoku Krku, posvećena svecu često čašćenome u rodu frankapanskome posebno u starijem razdoblju (Vid I i Vid II – 1269. godine izabran za potestata grada Senja), ali i svecu čijim su crkvama označene frankapanske zemlje iz najstarijih vremena: Rijeka, Dobrinj, Bribir, Senj, Brinje. Posebno je uočiti da su na frankapanskim imanjima česti titulari crkava koji su u paru poput: Svetoga Petra i Pavla (Bribir), Svetoga Filipa i Jakova (Novi Vinodolski i Grobnik). Tako je i u Brinju osim crkve Svetoga Stjepana (Dobrinj na otoku Krku, Drivenik u Vinodolu) i crkva Svetoga Fabijana i Sebastijana zaštitnika vojnika i bolesnih (Rijeka, Otočac, Novi Vinodolski), ali i Svetoga Trojstva ili Svete Trojice (Modruš, Novi Vinodolski, Otočac, kameni reljef u katedrali u Senju), Svetoga Duha (Prokike, Senj-danas kuća Benzia) što ukazuje na jaku duhovnu, crkvenu ali i političku povezanost frankapanskih zemalja. U Brinju je danas župna crkva, nekadašnja crkva augustinskoga (pavlinskoga) samostana posvećena Svetoj Mariji na nebo uznesenoj-Velikoj Gospi  kojoj je posvećena i katedrala u Senju, katedrala u Krku, crkve pavlinskih samostana u Crikvenici i Novom Vinodolskome, crkva Franjevačkoga samostana na Trsatu, crkva u Oštarijama, koje su osnovali i kao svoje zadužbine stoljećima podupirali Frankapani.

Vrlo je logično stoga zaključiti da je Brinje i brinjski kraj dobro sačuvani srednjovjekovni posjed sa svim svojim obilježjima: feudalnim burgom (grad Sokolac), podgradskim naseljem, crkvom i trgom pod gradom i selištima s manjim crkvama. U tome se može jasno vidjeti frankapanski duh i vrijeme, vrijeme kad su hrvatski plemići iz roda Frankapana bili ugledni i poštovani članovi europskoga društva, kada su bili ne samo česti gosti vladarskih kuća (Ivan VI. stariji na  dvoru švedskoga kralja), već i domaćini okrunjenim europskim glavama i utjecajni čimbenik političkih zbivanja i kulturnoga življenja svoga vremena.

Te povijesne i kulturološke činjenice su također uz geografsko-prirodne, antropološke i jezične odrednice još jedna jasna i odlučujuća odrednica koja brinjski kraj određuje kao posebnu i zasebnu cijeline kroz stoljeća i danas. Stoga se Brinje  s pravom i ponosom može nazvati u svim svojim promidžbenim, kulturnim i drugim aktivnostima.



Perković Krešimir 29.03 2011.

 


Lički forum ZK Stajnica | Powered by SMF 1.1.10. © 2005, Simple Machines LLC. All Rights Reserved.